Filmska glumica Greta Garbo, ili pravim imenom Greta Lovisa Gustafson, rođena je 18. rujna 1905. u Stockholmu kao treće dijete skromnih seljaka. Njezini su roditelji bili toliko siromašni da su im, dok je još bila u rodilištu, predlagali da djevojčicu daju na usvojenje. Oni su to odbili učiniti i tako je buduća velika filmska diva odrastala u neimaštini. Taj kompleks siromaštva, kaže Barry Paris, autor biografije "Greta Garbo", glumicu je progonio cijeli život.

Kada je Gretino lice osvanulo na stranicama prodajnih kataloga, a nakon toga i u reklamnim filmovima, tada 16-godišnja Greta odlučila je upisati kazališnu akademiju.

Na akademiji su zapazilii njezinu iznimnu ljepotu te joj prognozirali uspješnu karijeru. Tako je upoznala i tada slavnog redatelja Muaritza Stillera koji je Gretu, nakon što ju je natjerao da smršavi desetak kilograma, angažirao u filmu Legenda o Gösti Berlinu. Kako budućoj filmskoj zvijezdi više nije odgovaralo nezgrapno i predugačko prezime Gustafson, smislili su prezime "Garbo" što u norveškom jeziku označava nimfu ili šumskog duha.

Koliko je Stiller imao visoko mišljenje o Greti Garbo govori i njegova izjava da ona ima "lice kakvo se pred kamerama pojavljuje jednom u stotinu godina". Nakon Stillera, s kojim je često dolazila u sukobe, Garbo je idealnog redatelja našla u G. W. Pabtsu, s kojim je snimila film Ulica bez radosti.

Prekretnica u karijeri dogodila se 1924. u Berlinu kada je upoznala Louisa Mayera, čelnog čovjeka filmske tvrtke MGM-a, koji je bio oduševljen njezinom ljepotom. Tako se iste godine našla u Hollywoodu. Prvim snimljenim filmom za MGM, Garbo nije privukla pozornost američke publike. Pala je u depresiju, a ni poslije, kada je već postala zvijezda, sve do definitivnog napuštanja filma, u Hollywoodu se nije dobro osjećala.

Publiku je osvojila tek trećim filmom (Put i đavo), i to ljubavnim scenama s Johnom Gilbertom (njezinim ljubavnikom i nesuđenim suprugom). Takav erotičan naboj na filmskome platnu američka publika do tada nije vidjela. Za razliku od filma gdje se odjevala ženstveno i glamurozno u privatnom životu odjevala se poput muškaraca: nosila je hlače, muške jakne, košulje i kravate te cipele ravnih potplata. Također nije pratila modne trendove i dosljedno se držala svog stila odjevanja. Filmovi Ana Karenjina i Mata Hari osigurali su joj kultni status. Glumila je u brojnim holivudskim hitovima tridesetih godina i dobila četiri nominacije za Oscara i to za filmove Romansa, Anna Christie, Dama s kamelijama i Ninočka. Oscara za životno djelo dobila je 1954. godine. 

Podjednako voljela žene i muškarce

Njezin ljubavni život još je uvijek prekriven velom tajnovitosti i o njemu su raspredane razne priče i glasine. Veći dio života pratile su je glasine da podjednako voli muškarce i žene, ako ne možda žene i više. U okviru tih glasina kružila je priča da je održavala ljubavnu vezu s barunicom Olgom de Rostchild, španjolskom aristokratkinjom i književnicom Mercedes d'Acosta te prijateljicom iz studentskih dana Mimi Pollack.

O vezi Mimi Pollack i Grete Garbo govori se u knjizi Tina Andresona "Axella Bloody Beloved Kid" koja se temelji na pismima koje su Greta i Mimi slale jedna drugoj. U pismim Greta Mimu oslovljava "malom mimozom", a kada joj je Mimi napisala kako očekuje dijete Garbo je napisala: "Ipak sam uvijek mislila da smo nas dvije - jedno". Kada je Mimi postala majka, Garbo je napisala da je nevjerovatno ponosna što je postala otac. Istovremeno kolale su priče da je imala ljubavnu vezu s Clarkom Gableom, a navodno je njezin ljubavnik bio i grčki brodovlasnik Aristotel Onassis.

Osim ljubavnih veza i afiniteta Garbo je od javnosti skrivala i podatke o svojoj imovini. Stvarni iznos njezine imovine saznao se tek poslije otvaranja oporuke 1990. kada je svu svoju imovinu ostavila nećakinji. Ostavština je iznosila 55 milijuna američkih dolara, što u dionicama, što u nekretninama, a tek dio u novcu.

Na vrhuncu slave, u 36. godini, Greta se povlači iz svijeta filma. Mnogi smatraju da nije slučajno da je u to vrijeme otišla u mirovinu. Krenula su šuškala da je radila kao britanska špijunka tijekom Drugog svjetskog rata. Prema mnogim pričama provodila je brojne razgovore i nekoliko misija za saveznike.

Pomogla Nielsu Bohru

Jedna od navodnih misija bila je pomoći kod prijevoza čovjeka koji je trebao stići iz Kopenhagena u Britaniju što je uspješno odradila za Winstona Churchilla i kanadskog špijuna Williama Stephensona. Čovjek kojemu je pomogla bio je Niels Bohr, danski fizičar i znanstvenik. Za vrijeme okupacije Danske od strane Njemačke, on je odbio pomoći nacističkim vlastima i napustio je državu. Tada je otišao u Alamos, i zanimljivo, pridružio se skupini znanstvenika koji su radili na atomskoj bombi, na takozvanoj operaciji ‘Manhattan‘.

Iz svijeta filma potpuno se povukla 1941., a umrla je u New Yorku na Uskrs 15. travnja 1990. godine. Povodom sto godina njezina rođenja 23. rujna 2005. Švedska je tiskala seriju poštanskih markica s njezinim likom.