Američki san "od čistača cipela do predsjednika" doživjela je i Isabel Perón rođena kao María Estela Martinez Cartas 1931. u La Rioji, glavnom gradu siromašne argentinske planinske pokrajine. Na njenu žalost "američki san" koji je doživjela nije završio onako kako to sanja svatko tko ga doživi.

Isabela prije Perona
Otac joj je umro dok je još bila sasvim mala, nakon čega se obitelj u potrazi za egzistencijom seli u Buenos Aires. Isabela je učila pjevanje i ples pripremajući se za život žene kakvu bismo danas nazvali sponzorušom, te nije završila formalno obrazovanje. Na krizmi je promijenila ime Maria u Isabel, a kasnije ga je koristila kao umjetničko ime...
Nakon što je napustila školu počinje raditi kao plesačica u noćnim klubovima, te naposljetku u kazališnim baletnim trupama. Kada joj je bilo 25 godina, s ansamblom se uputila na turneju po Latinskoj Americi gdje u Panami upoznaje Juana Perona; bivšeg argentinskog predsjednika. 

Peron se dosađivao u Panami gdje je provodio azilantske dane; nakon desetogodišnje vladavine prekinute pučem.  Iza sebe već imao dva braka. Jedan sa slavnom Evom Duarte (Evitom), koja je bila bitna komponenta njegovog političkog uspjeha. Uz Amerikance...

Isabel je vidjela dobru priliku da udajom osigura egzistenciju te mu postaje "osobnom tajnicom" a 1961. se u Madridu udaje za njega. Peron je bio stariji od nje 35 godina!

Colonello
Juan Peron je kao i Isabel imao teško djetinjstvo. Njegova obitelj u Patagoniji, bavila se stočarstvom a sa 16 godina je otišao na Vojnu akademiju. Brzo je napredovao; karijera mu je bila sve. Nekim dijelom je tome uzrok nesređeni obiteljski život. Njegova prva supruga Aurelia Tizon je umrla vrlo mlada. Peron je kao i svaki političar imao uspona i padova. No, bio argentinski predsjednik u tri mandata, što mu je osiguralo velik utjecaj te (iako mu je zabranjen povratak u Argentinu) je zadržao  kontrolu nad tzv. Peronističkim pokretom u vrijeme represije vojne hunte. 
Mladi diplomat i collonelo u vojsci raspoređen u fašističku Italiju (1930.) gdje je upoznao svog idola Benita Mussolinia. Kasnijih predratnih godina, bio je stacioniran u Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Europa je ključala a Juan se vratio u Argentinu.

Općenito, moglo bi se reči da je bio slab na plesačice... 

Njegova druga supruga Evita je bila plesačica kao i treća -Isabel. 

Evita Peron je bila priča za sebe -u Argentini su je obožavali a Juan je drugi puta došao na vlast zahvaljujući njezinoj političkoj karizmi. Kada je umrla (od iste bolesti kao i Peronova prva supruga) nastala je nezapamćena histerija u Argentini... Obožavali su je! Aktivno je sudjelovala u sindikatima, osnovala je svoju fundaciju koja je pomogla siromašnima izgradivši na tisuće domova i škola diljem Argentine. Osigurala je zdravstvenu zaštitu i za najbijednije slojeve društva te je bila veliki borac za prava žena.

Iako se vežu i brojne kontroverze na račun njenog života, prije nego što je postala prva dama Argentine, ostat će zapamćena kao jedna od najpopularnijih prvih dama (ali i najmoćnijih žena) u povijesti, s velikom karizmom koju je imala među radničkom klasom, ženama i siromašnim slojevima.

Uvijek u sjeni Evite
Evitina karizma zauvijek je obilježila argentinsku politiku, pa i danas aktualna argentinska predsjednica Cristina Kirchner redovito citira Evitine riječi. Isabela Peron je bila u sjeni pokojne Evite. I u srcu svog supruga i u srcima Argentinaca. No, lavovski se borila da iz sjene izađe.

1965. politički "krštena" – otputovala je u Argentinu kao Peronova izaslanica kako bi promovirala kandidate koji ga podupiru i izgradila mrežu simpatizera među novim naraštajem Peronista; kojima je pokret bez Perona na čelu odgovarao. Ustvari Argentina je strateški i naftnim bogatstvom bila zanimljiva Amerikancima. Oni su provodili vrlo sličnu politiku poput one na Bliskom istoku, kasnijih godina. Zavadi pa vladaj.

Dolazak na vlast u zemlji gdje se predsjednici se mijenjaju kao na traci
Peronistički pokret ostvario je značajan uspjeh na izborima za Kongres, što je još jednom uzbunilo vojne redove i dovelo novog generala -Juana Carlosa Onganiu, za predsjednika. Katastrofalna kriza u kojoj se zemlja našla dovela je do eskalacije političkog nasilja kada je bivši predsjednik Aramburu otet i ubijen.. Vojna hunta dovodi Alejandra Lanussea koji je dozvolio postojanje političkih stranaka, pa tako i peronista. Ujedno je bio i prvi argentinski predsjednik koji je otvorio pregovore s Peronom nakon njegova progona u Španjolsku. 

Ti su pregovori bili Isabelina misija.

Krajem 1971. ponovno putuje u Argentinu, gdje se zadržava nekoliko mjeseci pokušavajući, osim pregovora, ujediniti i razjedinjene peroniste, no bez uspjeha. Peronu bilo zabranjeno kandidirati se za predsjednika 1973., ali je na izborima zato pobijedio Hector Campora, kandidat kojeg je on osobno izabrao, i to natpolovičnom većinom. Sve što se nakon toga događalo bila je pomno izrežirana predstava koja je za cilj imala Peronovo zauzimanje predsjedničkog položaja kojeg je u rujnu 1973. i osvojio, dijelom i zbog Isabelinog lavovskog angažmana na kampanji, a Isabela je postala potpredsjednica Argentine.

Juanovo zdravlje, budući da nije više bio u cvijetu mladosti, počelo je slabiti pa je nekoliko mjeseci nakon pobjede doživio blagi srčani udar. Isabela  preuzima većinu njegovih državničkih dužnosti. 1974. Juan Peron umire, a Isabela automatski dolazi na njegovo mjesto i postaje prvom ženom na čelu jedne latinskoameričke države. Od muža je, što se politike tiče, naslijedila samo probleme – duboko razjedinjeni Peronistički pokret, rastući val terorizma i sve dublje propadanje gospodarstva i ekonomije. 

Podjela unutar pokreta razbuktala se nakon što je ona preuzela vlast. Osobno je favorizirala desno orijentiranu frakciju, što je dovelo do rasta političkog nasilja i terorističkih aktivnosti – eksplozije, otmice i ubijanja s obje strane postala su svakodnevna pojava. Zemlja se našla na rubu apsolutne anarhije. 

Što se ekonomskog stanja tiče, suočavala se s rastućom inflacijom, gomilanjem javnog duga i nezaposlenošću, a radni joj narod nije bio sklon što je dodatno pojačavalo političku nestabilnost zemlje.

Nedovoljno politički jaka da bi se borila sa žestokim kritikama, 1975. godine odlazi na dopust, navodno kako bi se oporavila od iscrpljenosti. U prosincu grupa disidenata iz redova vojnog zrakoplovstva organizira neuspješan vojni udar. Umjerene vojne frakcije savjetovale su joj da da ostavku, no Isabela je ostala tvrdoglava u svojoj namjeri da mandat odradi do kraja. Međutim, situacija u zemlji svakim je danom bila sve kaotičnija, zbog čega je ipak pristala na prijevremene izbore. No bilo je prekasno, te je svrgnuta u nenasilnom državnom udaru nakon kojeg konce u zemlji u svoje ruke preuzima general Videla.

Pritvorenički dani i Prljavi rat
Isabela Peron zadržana je u pritvoru narednih pet godina – 1981. osuđena je zbog korupcije, ali je oslobođena i protjerana iz zemlje.

Nakon dvije godine izgnanstva, novi predsjednik Raul Alfonsin, poziva je da se vrati u Argentinu. Navodno se na taj potez odlučio kako bi ojačao svoj status u peronističkim redovima, a činilo se da se i njena reputacija u državi poboljšava. 

No problemi su ponovno počeli izbijati na površinu, zbog čega su se sve češće počela postavljati pitanja o tome koliko je uistinu znala o mučenjima, otmicama i drugim oblicima politički motiviranog nasilja nakon u argentinskog Prljavog rata. 

Taj se termin odnosi na državni terorizam u Argentini usmjeren protiv opozicije koju su tvorile tisuće ljevičara i ljevičarskih militanata, revolucionara, sindikalista, novinara i studenata.  

Isabelina stranka je bila povezana s Alianza Anticomunista de Argentina; kojoj se u godinama populističke i neonacističke vladavine Isabel Peron, pripisivalo puno zločina. 

Mengele i Eichman u državi s istaknutim Židovima na vlasti
Peronove na vlasti obilježavalo je "koketiranje" s nacizmom. Juan je obožavao Mussolinia od kojeg  je preuzeo retoriku i nacionalističku ideologiju oko koje je okupio velik broj Argentinaca potpuno očajnih zbog bijede u kojoj su živjeli. Peron je ukazao gostoprimstvo mnogim nacističkim ratnim zločincima. Između ostalih: Emile Dewointinu,  Josefu Mengeleu, Adolphu Eichmannu...

Unatoč tome, uspijevao je ostvariti i odlične odnose s židovskom zajednicom, čijim istaknutim predstavnicima je dao značajne funkcije u vladi.   Peronizam; politički brend koji je utemeljio Juan Peron,  preživio je do današnjih dana... Christina Fernandez de Kirchner današnja predsjednica Argentine je iz redova Partido Justicialista (Stranke prava), koja je slijednica Peronističkog pokreta.

U vrijeme vojne hunte od 1976. do 1983., djeca iz petstotinjak argentinskih obitelji su nestala na "Letovima smrti". Vojska ih je u želji da ukloni tragove zločina izbacivala iz aviona iznad rijeke Rio de Plata. Njihove obitelji dan-danas tragaju za nestalom djecom i unucima. 

Isabel Peron danas ima 87 godina i staračke dane provodi pritvorena i osumnjičena za umješanost u zločine protiv čovječnosti. Videla koji je svrgnuo Isabel umroj je prije deset dana izdržavajući doživotni zatvor na koji je osuđen. Bivši argentinski vođa je 1976. godine kao vođa vojne hunte tijekom čije diktature je nestalo 30.000 ljudi.


Napokon -Cristina Fernandez de Kirchner
Cristina Fernandez de Kirchner možda izgleda smiješno sa silikonskim implantatima, no odlučno se suprotstavila arogantnom zapadnom svijetu. Upravo zbog toga se model argentinske predsjednice, koji se pokazao kao ekstremno smion, ali i efikasan, ne boji suprotstaviti diktatu kojega su SAD godinama nametale Latinskoj Americi (koju su gospodarsko i socijalno anektirali i nekoliko desetljeća smatrali 'svojim dvorištem').

Njezine političke i gospodarske reforme su otišle toliko daleko da su krenule suprotnim smjerom od onoga kojega je 'savjetovao' MMF, a posljedica 'neposlušnosti' vlade predsjednice Kirchner su bile slijedeće: gospodarski rast u 2012. je iznosio 2,5% (u godini globalne recesije); BDP je porastao za 1,6%; Latinska Amerika je privukla 37% stranih investicija od čega je u Argentinu otišlo 5%.

Jasno distanciranje i odbojnost prema gospodarskom modelu i politici zapada, bez ikakvog razumnog razloga su uzrokovali pad popularnosti Argentine među zemljama koje podržavaju, simpatiziraju ili su saveznice Washingtona. Ne treba se nimalo čuditi takvom stavu. Zapad je kao glavnog krivca za sve prokazao argentinsku predsjednicu Kirchner i njena reputacija u inozemstvu se prva našla na udaru medija. Naravno, sve je izravno povezano s naftnim resursima u zemlji (ali i cijeloj Latinskoj Americi), zbog kojih su mnoge latinoameričke zemlje 'otkazale poslušnost' multinacionalnim koroporacijama i počele favorizirati državne kompanije, koje su se na zapadu privatizirale jer su se smatrale tromima i neučinkovitima. 

Predsjednica Krichner je i u tom smislu donijela odluku da koncesije za eksplooataciju nafte ne dodijeli pro-američkom Repsolu, nego latino-američkim paradržavnim naftnim kompanijama.

U Argentini je došlo vrijeme za drugačije žene! Bravo Cristina!!!