Izložba o vladavini jedne od najmoćnijih žena u povijesti, carici Katarini II. (1729.-1796.) koncipirana je posebno za izložbene prostore Galerije Klovićevi dvori, koja će dati presjek kroz to jedinstveno razdoblje ruske povijesti prikazujući caričine osobne predmete, predmete iz svakodnevnog života, vladanja te umjetnička djela koje je prikupljala kao strastvena kolekcionarka i time utemeljila jednu od najvećih i najvažnijih zbirki svijeta. Izložba će uvodno predstaviti Muzej Ermitaž i St. Peterburg onoga doba (kontekst izložbe i razdoblje – Rusija i Europa u Katarinino vrijeme, europski vladari koji su vladali u isto vrijeme i slično), a potom kroz nekoliko zanimljivih tema ispričati priču o Katarini.

Publika može vidjeti na dvije etaže Galerije Klovićevi dvori više od 1000 eksponata, preko kojih će saznati zanimljivosti o Katarininom životu te dolasku u Rusiju i na prijestolje, o precima, carskoj obitelji i dvoru, njezinoj velikoj ulozi u obrazovanju i prosvjetiteljstvu, vanjskoj politici i ratovima koje je vodila, a ponajprije će moći osjetiti caričinu strast za umjetnošću koja ju je dovela do otkupa mnogih zbirki i osnivanja Ermitaža.

Pametno spletkarila i koristila se svim suprugovim pogreškama u svoju korist

Za razliku od svog supruga Petra III. pronicljiva Katarina radila je sve kako bi ostavila najbolji dojam. Jako je dobro naučila rusku povijest te je potpuno shvatila ulogu ruske garde u državi u kojoj su državni udari pomoću vojne elite prolazili brzo i uspješno. Katarina je pametno spletkarila i koristila se svim suprugovim pogreškama u svoju korist.

Stanje je na dvoru svakoga dana postajalo sve napetijim. Dana 9. lipnja 1762. tijekom svečanog objeda prigodom potpisivanja mira s Prusijom, Petar III. javno je uvrijedio suprugu i  naredio njezino uhićenje. I ona i njezini pristaše shvatili su da je potrebno djelovati.

Do tada su već bili razradili plan državnog udara. Htjeli su izvesti udar prije krunidbe Petra III. u Moskvi. Jezgrom urote bili su grof Razumovski, Panin, barun Korf, kapetan Passek, kneginja Daškova, petorica braće Orlovih i drugi. Dana 28. lipnja Katarina je krenula iz ljetne rezidencije u Peterhofu prema Peterburgu, gdje je dočekana s oduševljenjem u gardijskoj Izmajlovskoj pukovniji. Proglašena je caricom, a njezin sedmogodišnji sin Pavao prijestolonasljednikom. Nakon toga je u Zimskom dvorcu, okruženom mnoštvom ljudi koji su likovali, počelo polaganje prisege vjernosti novoj carici. Gomile ljudi su s ushićenjem pozdravljale Katarinu, koja je izašla na balkon Zimskoga dvorca.

Svrgnuti car Petar III. bio je uhićen i prognan u grad Ropšu blizu Peterburga. Potpisao je abdikaciju.

Dana 6. srpnja Katarini su javili o njegovoj iznenadnoj smrti: časnici koji su ga čuvali zadavili su Petra III. u Ropšinskom dvorcu. Tamo je bio i Aleksej Orlov, brat Grigorija Orlova, Katarinina miljenika i oca njezina sina Alekseja Bobrinskog, koji se rodio 11. travnja 1762. godine, dva mjeseca prije državnoga udara.

Za razliku od muža, Katarina je žurila s krunidbom. Svečana ceremonija održana je u katedrali Uznesenja u moskovskom Kremlju 22. rujna 1762. godine, dva mjeseca nakon državnog udara. Osamnaest godina napornoga tajnog rada i samoobrazovanja napokon je donijelo sjajne plodove. Tako je počelo tridesetčetverogodišnje razdoblje vladavine Katarine Velike, koje zovu „zlatnim dobom“ Rusije.

Pokraj jugoistočnoga dijela novoga Zimskoga dvorca u kojem se nastanila carica, nalazila se prizemnica u kojoj je bila smještena drvarnica, konjušnica i gospodarske prostorije. Prema projektu arhitekta Georga Veldtena, s ulične strane su 1764. počeli na njezinu južnom rubu dograđivati paviljon koji je bio namijenjen Grigoriju Orlovu, a ispred paviljona je na krovu krila uređen vrt.

U rujnu 1768. godine izdan je nalog: „…u novosagrađenoj oranžeriji Zimske rezidencije ermitaž napraviti po uzoru na carskoselski, tako da se dva stola mogu podizati jedan iza drugoga, a kad nema potrebe da se pod može zatvoriti“. Takvi mehanički stolovi, koji su omogućavali da večera protekne u tajnosti, daleko od radoznalih očiju i ušiju, bili su izrađeni u prvoj polovici 18. stoljeća, u paviljonima ili unutrašnjosti dvoraca u Peterhofu, Carskome Selu, ljetnome i starome Zimskom dvorcu. Vrtni paviljoni, ili dvorane u dvorcu, u kojima su bili navedeni stolovi, nazivani su ermitažom. Ta je riječ u ruski jezik ušla iz francuskoga u kojem su se tako nazivale pustinjačke nastambe ili vrtne kućice na osami.

Prvi prijem u tim odajama održan je u veljači 1769. godine. Takvi skupovi u Sjevernome paviljonu dobili su naziv ermitaži, a tim se nazivom poslije označavao cijeli kompleks građevina pokraj Zimskoga dvorca. Gosti su na takve večere bili pozivani po izboru domaćice, a taj izbor nije uvijek bio određen činom i položajem. Tu se domaćica mogla odmarati ne brinući se o pravilima napornoga dvorskog bontona. Na ulasku su goste dočekivala ermitažna pravila koja je određivala Katarina.

Dok se Veliki knez Petar Fjodorovič, siguran u svoj čvrst položaj nasljednika ruskog prijestolja, bavio umjetnošću i vojskom, njegova se supruga pripremala za željenu, ali ne i zakonski zajamčenu, ulogu vladarice. To je bila njezina želja i njezin cilj – priželjkivala je postati caricom. S jedne je strane to podrazumijevalo spletke i političke igre, s druge pak zahtijevalo samousavršavanje i naobrazbu, kako bi mogla stati uz bok velikim vladarima jakih europskih država. Velika je kneginja pokušavala maksimalno iskoristiti vrijeme za svoje obrazovanje. Među knjigama koje je pročitala, posebno su mjesto zauzimala djela Voltairea.

S prosvjetiteljima su se dopisivali i drugi vladari, pozivali su ih i na europske dvorove. No, i u ovome, kao i u mnogome drugome, Katarina je uspjela nadmašiti svoje suvremenike. Zahvaljujući odličnom poznavanju francuskoga jezika i drugim umijećima, „epistolarnom“ talentu te osebujnoj inteligenciji, u tom je dopisivanju bila ravnopravan sugovornik najmudrijim muškarcima kojima se divila prosvijećena Europa. Svaka riječ u pismima Voltaireu, Diderotu, Grimmu dobro je osmišljena i izvagana. Katarina je shvaćala da njezin međunarodni ugled ovisi o mišljenju tih mudraca svoga doba. U pismima je iznosila svoja filozofska stajališta, odnos prema političkim zbivanjima i prosuđivala državnike.

Europski vladari poput Friedricha Velikoga, Marije Terezije, Josipa II., u svojim su si političkim programima, vođeni idejama prosvjetiteljstva, postavili za cilj stvoriti jaku i prosperitetnu zemlju. U tu su svrhu uređivali zakone, upravni sustav, razvijali obrazovanje, industriju i trgovinu te štitili umjetnost i znanost. Katarinina prosvjetiteljska djelatnost podudarala se s radom njezinih utjecajnih suvremenika. Tomu je pridonijela neprestana komunikacija s prosvjetiteljima i državne aktivnosti posvećene obrazovanju naroda i blagostanju države. Sve težnje Katarine II. usmjerene su na to da napravi od Rusije moćnu i prosperitetnu državu.

Godine 1783. osnovana je Carska ruska akademija, čija je svrha bila proučavanje ruskoga jezika i književnosti. Prvi je put u povijesti Rusije za rukovoditelja takvom ustanovom bila postavljena žena – Ekaterina Romanovna Daškova. Glavnim rezultatom rada Akademije bilo je  izdavanje ruskoga akademskog rječnika – prvoga rječnika ruskog jezika.

Katarina je poticala geografska istraživanja, istraživanja biljnoga i životinjskog svijeta i etnografije te su zahvaljujući tome nastale mnogobrojne enciklopedije, albumi i putopisi. Carica se trudila da Rusi upoznaju i zavole svoju zemlju, svoju kulturu, svoj jezik. Bila je ponosna na svoju novu domovinu i pokazivala je  to cijeloj Europi.

Godine 1766. Katarina izdaje Manifest o formiranju Povjerenstva, čiji je cilj bio izrada novoga zakonika. Za prvu je sjednicu napisala svoj poznati „Naputak“. Taj je rad bio kompilacija iz djela prosvjetitelja, ponajprije Montesquieuova djela „O duhu zakona“.

Važan je korak bilo osnivanje odgojnih kuća u Moskvi i Sankt Peterburgu za djecu koju su napustili roditelji. Osim toga, bile su osnivane građanske i trgovačke škole. Za plemićku su djecu organizirali zatvorene obrazovne ustanove: Institut Smoljni za djevojčice i Kopnenu kadetsku školu za dječake.