Taj je dan njegova kraljica Marija Antoaneta provela šetajući svojim vrtom, dotjeranim u engleskom stilu.

Ono što će se poslije događati - bijeg iz Versaillesa pred razularenom masom zbog čega kraljica navodno nije stigla navući ni čarape, boravak u Touileriesu, pariškom kraljevskom dvorcu, neuspjeli pokušaj bijega preko granice pri čemu je kraljica bila preodjevena u služavku, a kralj u batlera, zatvaranje u srednjovjekovnu utvrdu "pod zaštitom naroda" te napokon smrt od "nacionalne britve" koja je najprije stigla kralja (u međuvremenu lišenog titule), a za njim i kraljicu - samo je potresni finale priče koja je počela 1770. kad je kćeri Marije Terezije bilo samo 14 godina, i kad je u zlatnoj kočiji, praćena dvorskom svitom u 57 ne manje raskošnih kočija krenula iz Hoffburga prema Versaillesu gdje će postati supruga 15-godišnjeg prestolonasljednika, budućeg Luja XVI.

Nije bilo lako napustiti vlastitu carsku obitelj i rodni grad, prigrliti francuski kao materinski jezik i zateći se na dvorcu s mnogo strožom etiketom i s mnogo više neprijateljskih lica nego što je princeza mogla sanjati. Na samoj granici, na otočiću Epis između Kehla i Strasbourga, Mariju Antoanetu dvorske su dame svukle do gola i odjenule joj odjeću "u francuskom stilu" te poslale kući u Beč njezinu svitu, kao i psića koji joj je cijelim putem sjedio na krilu. U Versaillesu, njezinu novom domu, živjelo je između dvije i četiri tisuće plavokrvnih sretnika, a u vrijeme zabava i karnevala bilo bi ih i do deset tisuća.

Marije Antoanete, prve modne ikone i kraljice stila, čijim bi se sljedbenicama mogle prozvati Jackie O. i Lady Diana. U knjizi "Queen of Fashion", donekle nadahnutoj podebljom kraljičinom biografijom koju je Antonia Frazer objavila prošle godine, Caroline Weber ne štedi tinte ne bi li nam što bolje predočila u kakvoj se nezgodnoj situaciji zatekla mlada Marija Antoaneta kad je nakon vjenčanja otkrila da njezinu mužu ne pada na pamet spavati s njom. Luj XVI., osim što je bio stidljiv, imao je i seksualnih problema zbog kojih je niz godina izbjegavao snošaj sa svojom kraljicom, a time je doveo u opasnost i njezinu egzistenciju na dvoru.

Jer, čemu služe kraljice nego da kralju podare nasljednika? Lišena tako svoje jedine funkcije, Marija Antoaneta našla se na kliznom terenu, u moru onih koji su joj zlobno zavidjeli i iza leđa je zvali "Austrijankom". (Austrija nakon Sedmogodišnjeg rata nije osobito kotirala u očima Francuza). Uz to, izgubila je privatnost jer svakog ju je dana odijevalo i razodijevalo 16 dvorskih dama (zaobići jednu od njih bila bi uvreda) te joj se svaki detalj života pretvorio u ceremoniju.

Znameniti 'puf'

Njezinoj prvoj bračnoj noći nazočilo je pola Versaillesa, a o izostanku seksualnih aktivnosti brujao je cijeli dvor. Čak i one kojima je najviše vjerovala, tri pobožne i neudane sestre Luja XV. (starije dame 30-ih godina), više su se puta pokazale kao njezine neprijateljice.

Tijekom prve godine u Versaillesu Marija Antoaneta naučila je jahati - što je silno veselilo njezina svekra i učinilo ljubomornom njegovu ljubavnicu Du Barry - te je pozirala na konju u muškoj jahaćoj odjeći, držeći se pritom vrlo ponosito, poput svoga pretka Luja XIV. Već to je bilo nezamislivo ponašanje jedne skromne, samozatajne kraljice kojoj bi na pameti trebalo biti samo potomstvo. Druga revolucija Marije Antoanete bilo je - otkriće Pariza. Na 12 milja od Versaillesa bila je uzavrela metropola s bogatim noćnim životom, a plesovi i odlasci u Operu bili su samo djelić raskošne ponude.

Mlada je buduća kraljica, na veselje svojih podanika, počela šetati gradskim parkovima, tržnicama i trgovima, a posvuda su je pratili osmijesi i pljesak. Kada je s nekom prijateljicom sjela u park i jela jagode sa šlagom, Parižani su to doživjeli kao konačno topljenje leda između buržoazije i aristokracije. Naravno, i Marija Antoaneta uživala je u svojoj slavi. Da bi se odužila masama ljudi koji su joj mahali, počela je nositi visoke elaborirane frizure koje će je proslaviti i izvan granica Francuske, tzv. pufove. Bile su to građevine kose, vrpci, perja i umetaka, koje su sadržavale cijele žanr-prizore poput mrtve prirode, voćnjaka i pobjeda francuske mornarice.

Tijekom krunidbe Luja XVI. (Luj XV. umro je od velikih boginja koje je najvjerojatnije dobio od neke prolazne ljubavnice) u lipnju 1775. godine svi su pogledi počivali na kraljici. Prekrivena safirima i ukrašena bogatim vezom, njezina je teška haljina bila djelo Rose Bertin, kreatorice koja će uskoro postati zvijezda pariške modne scene, ali i prijateljica Marije Antoanete. No, više od haljine poglede je privlačila kraljičina frizura, grandiozni "puf", djelo izvjesnoga gospodina Leonarda, frizera. Taj "puf" natapirane, napudrane kose i bijelog perja dizao se toliko visoko da se činilo da je lice na pola puta između haljine i vrha kose. "Puf" je provocirao lavine ogovaranja, ali i simpatija. Ta je ozloglašena frizura, zbog koje su dame zapinjale za svijećnjake i s teškoćama (ako uopće) ulazile u kočije, zbog koje se spavalo u visokom sjedećem položaju i s mukom plesalo, postala mračna strast svake bolje stojeće Parižanke, zajedno s haljinama Rose Bertin, šivanima u "kraljevskom maniru".


Što je Yves Saint Laurent postao u 20. stoljeću, to je Rose Bertin bila u 18. te su njezin butik po imenu Veliki Mogul, ukrašen debelim tepisima, tapiserijama i zlatnim svijećnjacima, posjećivale i bogate buržujke, vojvotkinje i grofice. Zajedno s frizerom Leonardom, a na zgražanje Versaillesa, Rose je slobodno ulazila u kraljičine odaje. To je, s obzirom na dvorsku etiketu prema kojoj samo plavokrvne dame sudjeluju u kraljičinim intimnim trenucima, bio sakrilegij. U to vrijeme počinju izlaziti "modni almanasi", preteče danjašnjega Voguea, u kojima se naširoko, uz mnogo slika, damama objašnjava kako da se odijevaju te sezone. Na slikama je uvijek bio kraljičin lik. Lutke u prirodnoj veličini, s frizurom i odjećom nalik na kraljičinu, takozvane Pandore, slale su se u veće gradove poput Londona i Moskve gdje su se velikašice htjele odijevati prema pariškim modnim diktatima.

Četiri presvlačenja

Uz punu podršku kralja koji je podržavao njezine šopingholičarske strasti, Marija Antoaneta presvlačila se četiri puta dnevno, što se očekivalo i od njezinih dvorskih dama, a svoju ionako veliku kraljevsku rentu premašivala je četiri ili pet puta, trošeći uglavnom na kreacije gospođe Bertin. Ako je, primjerice, aristokratska obitelj na luksuzan život trošila 30.000 livri godišnje, kraljica je toliko mogla potrošiti na jednu jedinu svoju haljinu koju bi nakon nošenja - bacila. Samo bi neke specijalne kreacije sačuvala, a njih je bilo toliko da su se od poda do stropa napunile tri odaje u Versaillesu. Paradoksalno, nakon pogubljenja za Marijom Antoanetom nije ostalo ništa osim izlizanog svilenog korzetića, a sve su ostalo rastrgale buntovne mase.

No, dok su je Parižani još obožavali, Marija Antoaneta počela je dva puta tjedno održavati kostimirane balove u Versaillesu na kojima se pojavljivao čak i kralj, bez obzira na to što je bio na glasu kao osamljenik i što je poslovično rano odlazio u krevet. Njihova je veza s vremenom postajala sve nježnija i bliskija te su mladoj kraljici bili dopušteni svakojaki ekscesi. Dvor je brujao: smatralo se da si kraljica dopušta slobodno i prpošno ponašanje na koje su dotad imale pravo samo kraljevske ljubavnice, dok se od kraljevskih supruga očekivalo da kartaju i rađaju potomstvo.

Na žalost, na vrhuncu kraljičine popularnosti počeo se nazirati i njezin sumrak. Sredinom 1770-ih Francuska se zatekla u teškoj ekonomskoj krizi. Sedmogodišnji rat ostavio je kraljevstvo na rubu bankrota, s dugom od 22 milijuna livri koji su mučno otplaćivali obični građani jer aristokrati nisu plaćali porez. Duga i hladna zima 1774./1775. godine dovela je građane do ruba gladi, kao i do masovnih demonstracija pred vratima Versaillesa toga proljeća.

Tada je kralj poslao 25.000 vojnika, što je mnogim Parižanima ostalo u lošoj uspomeni. Do jučer obožavana kraljica postala je slika i prilika razmažene ultrabogatašice čije su visoke frizure naprašene brašnom, istim onim za kojim puk gladuje. Iz tog vremena datira glasovita kraljičina izjava: "Ako nemaju kruha, neka jedu kolače", a brojni povjesničari tvrde da je nikad nije izgovorila. Umjesto da brine za sudbinu nacije, Marija Antoaneta brinula je sve više za svoje ormare, a njezina je rastrošnost počela mučiti čak i kralja te joj je za neku novu haljinu ironično napomenuo da je "u boji muhe". Uzalud: "boja muhe" postala je najmodernija boja te sezone u Versaillesu i Parizu.

Kraljičin dvorac


Spektakularna frizura nakon pomorske bitke s Englezima, u koju je bila ugrađena cijela lađa, izazvala je podsmijeh i prigušeno režanje građana koji su joj nedavno pljeskali i mahali s prozora. Zaluđene luckastom kraljicom, čak 1,5 milijuna djevojaka razbucalo je svoje miraze, trošeći ih na perje, vrpce, cvijeće, haljine i nakit, piše zabrinuti suvremenik.

U proljeće 1775. godine Luj XVI. darovao je svojoj supruzi Petit Trianon, maleni dragulj od dvorca u susjedstvu Versaillesa. Taj je dvorac sagradio Luj XV. za Madame Pompadour, a zatim ga prepustio ljubavnici Du Barry. Mariji Antoaneti bila je to prilika da se svakodnevno na nekoliko sati skloni od dvora i dvorske etikete, i to u društvu biranih prijatelja i prijateljica poput Madame Polignac. Bacila se na uređenje dvorca te satene i brokate zamijenila laganijim i lepršavijim svilom i muslinom.

Za razliku od Le Notreova geometrijskog vrta, oko Petit Trianona niknuo je razbarušeni engleski vrt, lažne grote, hram Ljubavi, a na ukupno uređenje kuće i vrta utrošeno je čak 400.000 livri. Kraljica je bila prezadovoljna te je za svoj novi opušteniji život, inspiriran Rousseauom, lansirala i novi stil odijevanja - lepršave haljinice od muslina, pričvršćene vrpcom o pojasu, šeširiće i prirodno raspuštenu kosu. U takvoj je haljinici pozirala Elisabeth Vigee-Lebrunovoj, a slika je na pariškom salonu izazvala užas: to je sluškinja, a ne kraljica, bunili su se konzervativni uživaoci umjetnosti. Strogi dvorski kanoni šminkanja, nabijeljeni i narumenjeni obrazi, u Petit Trianonu povukli su se pred modom osunčanih obraza i "prirodnog looka" koji su si mogle priuštiti samo vrlo mlade i lijepe dame kakve je Antoaneta pozivala u svoje gnjezdašce.

Tamo je, u njihovu društvu, uživala u šetnjama prirodom te glumila pastiricu dok su oko nje pasla namirisana stada goveda i ovaca. Pariz je brujao o tome da se kraljica u posljednje vrijeme nosi kao seljančica te da je posve izgubila kompas. Govorkalo se i o njezinim seksualnim anegdotama sa ženama i muškarcima u Petit Trianonu, a grad su preplavile pornografske karikature pa kad je 1777. napokon zatrudnjela, malo je tko vjerovao da je dijete Lujevo.

Starica u 38. godini

Konačnu konzumaciju braka kraljevski je par mogao zahvaliti posjetu kraljičina brata Josipa II. koji je nasamo vodio "muški razgovor" s Lujem te mu objasnio "kako da uživa u spolnom činu". Teško je reći što je to Josip objasnio Luju, no kralj se više nije plašio seksa kao nekoć te mu je supruga u nadolazećim godinama rodila dva sina i dvije kćeri. U međuvremenu je lansirala još nekoliko moda, među kojima su prednjačili strogi muški kaputi, redingoti, čiji su jedini ukras bili blistavi gumbi.

Dame su ih obožavale te se čak i Du Barry, koja je nakon smrti kralja Luja XV. izgnana s dvora, dala portretirati u jednom. Tek oko svoga 30. rođendana rastrošna je kraljica počela razmišljati o štednji, prekrajati haljine i konzervativnije se odijevati, ali loš glas koji je stekla među podanicima više se nije mogao popraviti. Postala je sama slika nepodnošljive rastrošnosti i razmaženosti aristokracije, na slikama prikazivana poput harpije, mitskog čudovišta.

Vjetar revolucije već je zapuhao, mnoge će dvorske dame završiti na vrhovima bajuneta, a sama kraljica kleknut će pred giljotinu kao građanka Capet. Imala je 37 godina, bila je sijeda, mršava i bolesna, a na skici Jacquesa Louisa Davida, napravljenoj na dan njezina pogubljenja, izgleda kao starica. Stigla je u Francusku u zlatnoj kočiji, a završila u blatnoj rupi iz koje su tek nakon mnogo godina iskopali njezinu malenu lubanju, hrpicu kostiju i nekoliko podvezica.


Milana Vuković Runjić

Izvor: arhiva Jutarnjeg lista