Eleonoru Duse rođena je u Vigevanu (kraj Milana) 3. listopada 1858. Kći, unuka i praunuka glumaca, Duse je glumila već kao djevojčica u groteskama, živeći nemirnim, nomadskim životom. U četvrtoj godini se prvi put pojavila pred publikom u ulozi Cosette u skraćenoj verziji Jadnika V. Hugoa. Kad je zamijenila bolesnu majku u glavnoj ulozi Pellicove Francesce da Rimini imala je jedva dvanaest godina i od tada je njezina plaća bila najvažniji obiteljski prihod. U sedamnaestoj godini izgubila je majku, a ubrzo je i sama rodila kćer Enrichetttu, s čovjekom koji joj je tada bio muž, ali kojeg nije voljela.

Više se nikad nije udavala, a njena strasna posvećenost glumi odnijela je prevlast i nad majčinskim aspektom života, pa je svoju djevojčicu držala na distanci premještajući ju iz škola u samostane, iz samostana u odmarališta. Pažnja kojom je obasipala svoju publiku, pretvarala se u poslušnu obavezu kad bi u pitanju bila njena kći; svaki put kad bi ju Enrichetta posjetila – ona bi bila bolesna. “Kunem ti se da volim to dijete” pisala je Duse svom ljubavniku, “ ali ima trenutaka…kad ju jednostavno ne mogu podnijeti!”

Mrzila je šminku...

U dvadeset i prvoj godini polučila je prvi uspjeh kao Zolina Thérese Raquin (1879.), u Napulju, gradu duge i časne tradicije teatra. Tijekom osamdesetih, godina slave i sjaja, Eleonora gostuje po svim većim talijanskim gradovima i potvrđuje se kao najveća talijanska glumica. Potom se uputila na veliku međunarodnu turneju po Francuskoj, pa Njemačkoj, Austriji, Rusiji, a napokon je 1893. stigla i do SAD.

Uspoređivali su s njezinom suvremenicom i glumačkom suparnicom Sarom Bernhard koja je pripadala starom glumačkom svijetu, punom konvencija i dramatske izvještačenosti, za razliku od Duse koja je na pozornici otkrivala prirodnost i istinitost. Oni koji su mislili da je Duse, bolja glumica od Sarah Bernard bio je i  George Bernard Shaw, koji je vidio obje glumice u Londonu s razlikom od nekoliko dana, u istoj predstavi. Međutim, dok je francuska diva pripadala starom glumačkom svijetu punom konvencija i dramatske izvještačenosti, Duse je na pozornici otkrila prirodnost i istinitost, posluživši kao model Stanislavskom za njegove napredne metode.

Prezirala je tešku šminku i naglašene pokrete, a na pozornici je znala mirno stajati prenoseći tihe titraje nemirne spremnosti, volje i snage potisnutih emocija. To je bilo doba kad su umjetnici stvarali novu umjetnost, smjelo prekidajući s potrošenim, ustajalim umjetničkim konvencijama, nastojeći umjetnost vratiti njenom izvoru – prirodi. Iako su ju Francuzi smatrali nedovoljno elegantnom, Eleonora Duse je, za razliku od Sare Bernardth, bila božanstvena u svojoj jednostavnoj iskrenosti; kroz njene geste nije govorilo samo tijelo, nego unutrašnjost što se na njemu tek odražava, ljudska priroda sama po sebi.


…a voljela erotomana
Muze zavode svojom distancom, nedostižnom, nedodirljivom prisutnošću. Eleonora Duse je utjelovljavala ovaj ideal. Eleonora Duse je bila femme fragile koja je svojim strastvenim i patničkim pogledom oduševljavala čitavu jednu generaciju umjetnika, među njima i Rilkea. Bila muza masa, ludost svih želja. Pojavljujući se iz večeri u večer kao Dama sa kamelijama, Hedda Gabler ili Nora na pozornicama Europe, Amerike i Latinske Amerike, Duse je znalački ulagala svoju čaroliju kojom ju je masa krunila: nije dozvoljavala uvid u svoj privatni život, nije davala intervjue, izbjegavala je prijeme, nikoga nije puštala u svoju garderobu, hranila se isključivo u strogoj privatnosti.

Njen susret sa pet godina mlađim, legendom ovjenčanim pjesnikom Gabrielom D’Annunziom, koji je ovu slavnu glumicu stavio na podest svoje Muze, promijenio je čitavu koncepciju njenog do tada diskretnog života. Turbulentna veza ova dva umjetnika bila je tema europskih medija godinama – muza je postala medijski fenomen. D' Annunzio je njihovu vezu opisao u romanu znakovitog imena -"Vatra".

U početku sve se činilo idiličnim, jer pjesnik ljepotom opijena jezika i kazališna diva ne zbližavaju se samo životno nego i umjetnički. “Grande amatrice” nazvao je D'Annunzio Eleonoru kad ju je prvi put vidio na daskama pozornice: velika ljubavnica! U posveti jedne svoje knjige napisat će, pak, krotko: “Za Eleonoru Duse s lijepim rukama”. Igrajući, nerijetko i pod cijenu totalna fijaska glavne uloge u njegovim dramama, Eleonora je, kažu, svoju respektabilnu glumačku slavu ozbiljno stavila na kocku da na sceni, ali i financijski pripomogne proboju svog mladog ljubavnika pred talijanskom i svjetskom kazališnom publikom. S njegovim komadima obilazila je kazališta potrošivši bogatstvo da ih inscenira i unatoč slabom uspjehu zadrži na repertoarima. Oskudni radnjom, D'Annunzijevi komadi jedva da su joj pružali mogućnost da dokaže svoj scenski talent. Likovi su mu više maske, negoli karakteri, no Eleonora s upravo mesijanskim žarom nastoji da ih popularizira snivajući uzaludno o osnivanju kazališne kuće, koja će izvoditi njegova djela. Skroman aplauz, koji pritom dobiva, posvećen je njoj, ne D'Annunziju, ali pjesnik to naravno vidi kroz prizmu vlastite veličine.

D'Annunzio je bio erotoman te je redovito posjećivao bordele. Poneki tračak mračne strasti, koja ih je toliko vezala uz njega, možda će ostati sačuvan u Eleonorinoj sarkastičnoj tvrdnji da su “žene u nesreći mudrije od muškaraca, jer su za nju bolje uvježbane”, no za D'Annunzija, koji će joj dovijeka dugovati nezanemariv dio vlastite slave, važnija će vjerojatno ostati izjava kako “njene patnje ne znače ništa ako se radi o tome da se talijanskoj književnosti podari još jedno majstorsko djelo”. Život za umjetnost, poglavito njegovu, pisac - koji se navodno rodio s nimalo poetskim prezimenom Rapagneta (repica), zbog čega će morati uzeti novo, dostojnije “anđela objavljivača” - zahtijevao je, naravno, i od drugih žena, koje će, poput mlade aristokratkinje Maria Hardouin di Gallese, iz veza i brakova s njim izlaziti obogaćene za spoznaju da bi “bilo bolje čitati knjige, nego se udati za pisca”.

Elonora Duse je bila sitna žena, vitkog struka i posve nenametljivog lica, no velika umjetnica i iznimna ličnost. Inspirirala je Čehova, Zolu i Stanislavskog, očarala je Shawa, oduševila Chaplina i opčinila Isadoru Duncan. Održavala je kontakte s gotovo svim značajnim ličnostima tadašnjeg kulturnog miljea: s Edwardom Gordonom Craigom, Rainerom Mariom Rilkeom i naravno, sa Sarom Bernardth.

Pojedini biografi smatraju da je Duseova bila u lezbijskom odnosu s Isadorom Duncan a s njom je provela nekoliko tjedana u Viareggiou (1913.), nedugo nakon što su se dječaca plesačice utopila u nesreći, što najbolje govori o njihovoj bliskosti.

Glumu napušta 1909, da bi joj se intenzivno vratila 1921. i glumila sve do smrti. Važna je i u filmskoj povijesti kao suredateljica (s Febom Marijem) i glavna glumica filma Pepeo (1916, prema romanu → Grazie Deledde), reprezentativnoga primjera rane realističke filmske struje – filmskoga verizma.

U 66. godini, teško bolesna od tuberkuloze, zadivila je svjetsku javnost iznenadnim gostovanjem u Pragu i Pittsburgu. Godinama usamljena i daleko od pozornice vratila se na scenu trijumfalno, ali posljednji put. Kao protagonistica u drami "Zatvorena vrata" glumila je sjedeći, a govorila promuklim jedva čujnim glasom, da bi zadnju snagu svojih razjedenih pluća čuvala za svršetak, kada je znamenitim scenskim krikom očajnički zavapila: "Sama! Sama!".

Kraj predstave poistovjetio se i s krajem njezina burna i slavna života. Zagušena kašljem, umrla je sasvim sama, u hotelskoj sobi u Pittsburgu.

Duseova je bila poznata i cijenjena zbog pomoći mladim glumcima na početku karijere. Među umjetničkim genijima koji su priznali da ih je inspirirala, je genijalna plesačica Martha Graham kao i pionirka imagističke poezije Amy Lowell .

Eleonora Duse bila je prva žena koja se pojavila na naslovnici časopisa Time (1923.)

A.D.Brkić