Elena Arizmendi Mejía rođena je 18. siječnja 1884. u Mexico Cityju. Njena obitelj pripadala je visokoj klasi koja je uživala mnoštvo privilegija u siromašnom Meksiku. Elenin otac bio je bogat zemljoposjednik, a majka -Isabel, kći generala Ignacia Mejíe. Kad joj je majka umrla 1898. godine, Elena preuzima brigu o petero braće i domaćinstvu. Dvije godine kasnije, otac se ponovno ženi pa Elena brzopleto ulazi u brak koji se uskoro raspada a ona  se odlučuje posvetiti medicinskoj njezi bolesnika.

Početkom meksičkog rata 1911, a nekoliko tjedana prije njezine diplome, Elena se vraća u Mexico City kako bi pomogla u zbrinjavanju ranjenih boraca, jer je meksički Crveni križ odbio pružiti pomoć pobunjenicima. Elena s bratom Carlosom okuplja studente medicine i sestrinjstva kako bi organizirala Cruz Blanca Neutral (Neutralni bijeli križ).

Nedugo potom osniva udrugu sukladno smjernicama Ženevske konvencije te počinje i prikupljati pomoć poznatih osoba kao što su María Conesa, Virginia Fábregas i Leopoldo Beristáin...čime su prikupili dovoljno sredstava za terensku bolnicu, a 11. svibnja 1911. krenuli su za Ciudad Juárez. Elena i Carlos, osnovali su prvu brigadu s dr. Ignaciom Barriosom i dr. Antoniom Márquezom te sestrama Maríom Avon, Juanom Flores Gallardo, Atilanom García, Elenom de Lange i Tomasom Villareal.

Do kraja 1911. godine, Neutralni bijeli križ uspostavio je 25 brigada diljem Meksika. Elena Arzimendi je izabrana za prvu ženu partnera Sociedad Mexicana de Geografía y Estadística, ali je odbila tu počast, no prihvatila je zlatni orden koji joj je dodijeljen za njegu ranjenih.

Elenu Arizmundi su poštovali zbog filantropije ali nisu voljeli njezino liderstvo jer su u to vrijeme žene morale slušati i biti podložne. Bilo je i napada na način kako je vodila Bijeli križ, kao kad je šaleći se snimila fotografiju s patronastim pojasom muških vojnika, radi koje je optužena za kršenje neutralnosti zdravstvene organizacije.

Tijekom revolucionarne ere imala je dugoročnu ljubavnu vezu s oženjenim Joséom Vasconcelosom, radi koje je Elena čak pobjegla u Sjedinjene Države, sklanjajući se u samostanu u Victoriji (Texas), kako bi se sakrila od javne osude njezinog odnosa s Vasconcelosom. Uskoro je otišla u New York, pa je veza završila. Vasconcelos se godinama neuspješno pokušao pomiriti s njom.

Okružena njujorškim feministicama, odlučila je njihove perspektive prenjeti meksičkim ženama i osnovala je feministički časopis Feminismo Internacional. Godine 1923. zajedno s G. Sofía Villa de Buentellom osniva savez "Mujeres de la raza" s ciljem borbe za prava žena. U to je vrijeme žene u Europi i SAD-u već imaju pravo glasa. Elena prisustvuje Panameričkoj konferenciji žena 1922., shvaća da Europljani i Amerikanci nisu shvatili kulturne realnosti Hispanoamerikanaca. Villa i Arizmendi također su vidjele maternicu i majčinstvo, kao sastavni dio latinskog identiteta, kao da su iskustvo žena "potpune". Elena Arizmendi je antiklerikalni pokret post-revolucionarnih vlada vidjela kao napad na središnji dio svog meksičkog identiteta. Arizmendi i Villa planirali su konferenciju za Mujeres de la raza, kojoj je Elena osigurala medijsku pokrivenost u New York Timesu kako bi promovirala događaj pa je 2. ožujka 1924. godine, u Timesu publiciran opsežan članak o feminističkom pokretu u Meksiku nazvanom "Nove Meksikanke teže ravnopravnosti"

Godine 1927. Elena Arizmendi je objavila autobiografiju pokušavajući ušutkati tračeve o svom privatnom  životu. Budući da je Vasconcelos objavio dva djela, Ulises Criollo i La Tormenta koja su se bavila njihovim odnosom. Povodom obilježavanja 25-godišnjice organizacije Bijeli križ a zbog toga što je predsjednik Lázaro Cárdenas podržao pravo glasa za žene, Elena Arizmendi se vratila u Meksiko i do smrti (1949.) radila u Bijelom križu.