Svjetsku je slavu dosegnula ulogom Sally Bowles u filmskoj inačici broadwayskog mjuzikla Cabaret, za koju je nagrađena Oscarom za najbolju glavnu glumicu. Dok su filmski projekti poput Lucky Lady, Pitanje vremena i New York, New York bili manje uspješni od njenih kazališnih uloga, Minnelli je postala jedna od najsvestranijih, vrlo cijenjenih i komercijalno najuspješnijih televizijskih zabavljačica (započevši s koncertnim filmom Liza with a Z 1972.) te kazališnih glumica u broadwayskim produkcijama mjuzikala Flora the Red Menace, The Act i The Rink. Održala je također i međunarodne turneje te nastupala u predstavama Liza Minnelli: At Carnegie Hall, Frank, Liza & Sammy: The Ultimate Event i Liza Live from Radio City Music Hall.

Nakon godina kroničnih zdrastvenih problema, uključujući i ozbiljnu infekciju virusnim encefalitisom, vratila se 2002. novom koncertnom predstavom Liza's Back. U godinama 2008. i 2009. nastupala je na broadwayskoj predstavi Liza's at The Palace...!, koja je osvojila nagradu Tony za nabolji posebni kazališni događaj. Liza Minnelli osvojila je ukupno tri nagrade Tony, uključujući i posebni Tony. Također, nagrađena je i Oscarom, nagradom Emmy, dvama Zlatnim globusima i priznanjem Grammy Legend Award za doprinos i utjecaj u glazbenoj industriji, zajedno s mnogim drugim priznanjima i nagradama. Jedna je od rijetkih umjetnica nagrađenih Oscarom, Emmyjem, Grammyjem i Tonyjem.

Kazalište

U kazalištu je profesionalno počela nastupati 1963., u dobi od 17 godina, u novoj off-Broadway izvedbi mjuzikla Best Foot Forward, s pozitivnim kritikama i prvom nagradom – Theatre World Award. Iduće ju je godine njena majka pozvala da zajedno nastupe u London Palladiumu. Premda je sa svojom majkom bila u prisnom odnosu, tijekom zajedničkog nastupa u London Palladiumu, Garland je prepoznala njen talent i osjetila natjecanje. Minnelli se prisjetila, "Bila sam na pozornici sa svojom majkom, ali iznenada, to nije bila majka... bila je to Judy Garland." U dobi od 19 godina, vratila se na Broadway, te je 1965. postala najmlađa dobitnica nagrade Tony za glavnu glumicu u mjuziklu Flora the Red Menace. Tada je prvi puta surađivala s duom John Kander i Fred Ebb (koji će kasnije skladati skoro sve njene najpoznatije pjesme).

Glazba

Glazbenu je karijeru započela kao adolescentica, s profesionalnim debijem u dobi od 19 godina u Shoreham Hotelu u Washingtonu. Kasnije je nastupila i u drugim klubovima i pozornicama u Las Vegasu, Los Angelesu, Chicagu, Miamiju i New Yorku. Uspjeh njenih nastupa uživo doveo je do snimanja nekoliko albuma za Capitol Records: Liza! Liza! (1964.), It Amazes Me (1965.) i There Is a Time (1966.). Početkom karijere, snimala je tradicionalne pop standarde i songove iz raznih mjuzikla u kojima je nastupila. Radi toga, William Ruhlmann nazvao ju je "mlađom sestrom Barbre Streisand.

Od 1968. do 1970-ih, snimila je više suvremenog materijala u skladu s klasičnim pop pjesmama za albume Liza Minnelli (1968.), Come Saturday Morning i New Feelin' (oba 1970.) za A&M Records, The Singer (1973.), kompilaciju soft rock materiala, i Tropical Nights (1977.) album disko-stila za Columbia Records. Ipak, za njenu su karijeru značajniji uspješni koncertni nastupi na međunarodnim turnejama nego komercijalni uspjeh diskografskih izdanja.

Nakon dužeg izbivanja iz glazbe, 1989. je u suradnji s Pet Shop Boys snimila elektro-dance album Results, koji je bio među prvih deset na ljestvicama u Velikoj Britaniji i rangiran i u Sjedinjenim Državama, izbacivši četiri singla: Losing My Mind, Don't Drop Bombs, So Sorry, I Said, i Love Pains, kojih su videospotovi dali dodatni uzlet njenom povratku u glazbu. Kasnije iste godine izvela je uživo Losing My Mind na ceremoniji dodjele nagrada Grammys gdje joj je dodijeljen Grammy Legend Award (prvo izdanje te nagrade, tada dodijeljene i Andrewu Lloydu Webberu, Smokeyu Robinsonu i Willieju Nelsonu). S tim priznanjem, postala je jedna od samo 12 osoba iz svijeta šou biznisa - među ostalima i Whoopi Goldberg, Barbra Streisand i Mel Brooks – koji su osvojili Emmy, Grammy, Tony i Oscar.

Godine 1992., zajedno s grupom Queen, izvela je pjesmu We Are the Champions na koncertu u spomen na Freddieja Mercuryja.

Godine 1996., objavila je novi studijski album naslovljen Gently, kolekciju jazz standarda i nekoliko suvremenih pjesama, kao obradu Does He Love You u duetu s Donnom Summer. Album joj je donio nominaciju za Grammy za najbolju tradicionalnu pop vokalnu izvedbu. Godine 2009., album njenog broadwayskog koncerta Liza's at the Palace...!, nominiran je za najbolji pop vokalni album. 2010., objavila je Confessions, njen prvi studijski album nakon 14 godina.

Film

Prvi je puta na filmu nastupila kao dijete, u posljednjoj sceni filma In the Good Old Summertime (1949.). Prva potpisana uloga bila je u komediji Charlie Bubbles (1967.), jedinom filmu u kojem je Albert Finney redatelj i glavni glumac. 1969., u ulozi ekscentrične tinejdžerice Pookie Adams, nastupila je u prvom dugometražnom filmu Alana J. Pakule The Sterile Cuckoo (1969.), nastup koji joj je donio prvu nominaciju za Oscara. Iduće godine glumila je još jednu ekscentričnu ulogu u filmu Tell Me That You Love Me, Junie Moon, redatelja Otta Premingera. Godine 1972. ostvaruje svoju najpoznatiju ulogu, Sally Bowles, u filmskoj verziji mjuzikla Cabaret, za koju je bila nagrađena Oscarom i Zlatnim globusom.

Nakon uspjeha Cabareta, Bob Fosse i Liza Minnelli surađivali su na Liza with a ‘Z’. A Concert for Television, posebnom televizijskom koncertu. Program je emitiran dva puta na televiziji i objavljen na DVD-u 2006.

Surađivala je i sa svojim ocem, redateljem Vincenteom Minnellijem, u filmu A Matter of Time (1976.), glumeći glavnu ulogu zajedno s Ingrid Bergman. Nakon opsežnih studijskih intervencija u film, na koje Vincente Minnelli nije imao utjecaja, nije postigao komercijalni ni kritički uspjeh.

Nastup zajedno s Robertom De Nirom u glazbenoj drami New York, New York (1977.) donio joj je njenu najpoznatiju pjesmu (Theme from New York, New York). To je postala i jedna od najpoznatijih pjesama Franka Sinatre, koji je dvije godine kasnije objavio uspješnu obradu (za svoj album Trilogy: Past Present Future), te su ju ponekad zajedno uživo pjevali na pozornicama.

Nakon glavne uloge zajedno s Dudleyjem Mooreom u velikom hitu Arthur (1981.), rijeđe je nastupala na filmu. Jedna od uloga iz tog doba bila je u glazbenoj drami-komediji Stepping Out (1991.).

Kasnija karijera

Na Broadway se vratila 1997., zamijenivši Julie Andrews u glavnoj ulozi mjuzikla Victor/Victoria. U svojem osvrtu u New York Timesu kritičar Ben Brantley komentirao je: "svaki njen nastup na pozornici osjeća se kao pobjeda izdržljivosti šou-biznisa nad fizičkom slabošću... Ona ljubav traži tako iskreno, da je potpuno nemoralno ne odgovoriti.”

Nakon ozbiljnog slučaja virusnog encefalitisa, liječnici su predvidjeli da više neće hodati i možda ni govoriti. Ipak, oporavila se pomoću vježbi govora i plesa, koje joj uvijek radi, i vratila na pozornicu 2001. kada ju je dugogodišnji prijatelj Michael Jackson pozvao da nastupi u Madison Square Gardenu u New Yorku na koncertu Michael Jackson: 30th Anniversary Special, kojeg je producirao njen budući muž David Gest. Gest je bio toliko impresioniran njenom izvedbom da je bio producent live albuma Liza's Back, snimljenog u proljeće 2002. Na turneji Liza's Back, između ostalih pjesama neuvrštenih u album pjevala je "I Believe You" (The Carpenters), rap verziju "Liza With A 'Z'", "Yes", "Family Affair" (Mary J. Blige), i na dugogodišnje traženje publike "Over The Rainbow".

Od prosinca 2008. do siječnja 2009., održala je niz koncerata u broadwayskom Palace Theatre, nazvanih Liza's at The Palace...!, kasnije održanih i u Las Vegasu rujna i listopada iste godine, kada je nastup snimljen, prikazan na televiziji i 2010. objavljen na DVD-u i Blu-rayu.
Godine 2006. sudjelovala je na albumu The Black Parade grupe My Chemical Romance, dok je 2010, glumila samu sebe u filmu "Sex and the City 2.

Osobni život

Bila je u braku četiri puta. Prvi se puta udala 1967. za Australca Petera Allena,koji je sredinom 1960-ih bio štićenik Judy Garland. Razveli su se 1974. Kasnije iste godine udala se za producenta i redatelja Jacka Haleya Jr. Njegov otac Jack Haley, bio je zajedno s Judy Garland jedan od glavnih glumaca u Čarobnjaku iz Oza (1939.). Razveli su se 1979. Sa kiparom i kazališnim menadžerom Markom Gerom, u braku je bila od 1979. do 1992. Za koncertnog promotera i producenta Davida Gesta udala se 2002. Razveli su se 2007.

Tijekom karijere, bila je posvećena raznim dobrotvornim aktivnostima. 20 je godina bila u upravnom odboru Instituta za postizanje ljudskog potencijala (The Institutes for The Achievement of Human Potential, IAHP), neprofitne obrazovne organizacije. Također, mnogo je vremena posvetila amfAR-u, fondaciji za istraživanje AIDS-a. 1994., prihode od pjesme "The Day After That" donirala je za istraživanje AIDS-a. Iste je godine pjesmu izvela pred brojnom publikom u New Yorku, povodom 25. godišnjice Stonewallske pobune.