Marguerite Donnadieu rođena je 4. travnja 1914., prije točno 103 godine, u mjestu Gia Dinh u Francuskoj Indokini (današnji Vijetnam) u obitelji nastavnika, francuskih iseljenika. Od djetinjstva u žitkome miješanju kultura na močvarnoj delti Mekonga preko pariškoga modernističkoga kruga pedesetih godina do postmodernističkoga atlantskoga smiraja.

Majka je bila učiteljica, a otac državni službenik koji je umro kad joj je bilo sedam godina. Marguerite je ostala živjeti s majkom i dva brata u siromaštvu, a kad je njezina majka potrošila životnu ušteđevinu da kupi zemlju, preselili su se u Kambodžu. Obitelj Donadieu živjela je u siromaštvu. Pogotovo je bilo teško kad je postalo jasno da je njezinu majku netko prevario i da je kupila zemlju koja svake kišne sezone potpuno poplavi te se na njoj ništa ne može uzgajati. Marguerite bježi od siromaštva i sa 17 godina odlazi u Pariz studirati matematiku, no ubrzo se prebacuje na pravo.

Nakon diplome počinje raditi u državnom uredu za Indokinu. Uskoro se udala za pisca Roberta Antelma, poput nje -člana Pokreta otpora. Brak je bio sretan sve dok Marguerite nije rodila dijete koje je umrlo pri porođaju.

Ubrzo nakon toga upoznala je Dyonisa Mascola, koji će joj godinama biti ljubavnik i s kojim je imala sina Jeana, no od Antelma se još nije razvela. Prvu knjigu “Drznici” objavila je 1943. godine, drugu godinu poslije, no veći uspjeh morao je čekati 1950. godinu. Naime, Antelma je uhitio Gestapo i odveli su ga u logor Buchenwald. Preživio je, no u Pariz se vratio s tek 38 kilograma. Marguerite se brinula za njega sve dok se nije potpuno oporavio i tek onda zatražila razvod.

Već prije objave prve knjige odlučila je uzeti pseudonim i nazvati se Marguerite Duras, prema selu u kojem se rodio njezin nikad prežaljeni otac. Treći roman “Morski zid” bio je uspjeh i ona je uskoro postala nezaobilazno ime pariške intelektualne scene pedesetih, iako je mnoge svoje suvremenike prezirala. 

Iako je Duras živjela feminizam, odbacujući norme koje su sredinom prošlog stoljeća bile nametnute ženama te je isticala kako žene žive pod opresijom muškaraca, nije se voljela nazivati feministicom. Iako je voljela samoću i često govorila kako je “svaki put kad bi prekinula s muškarcem i počela živjeti sama ponovno otkrila samu sebe i tada pisala najbolja djela”, voljela je društvo. Urbana legenda je da su vrata njezina stana u Šestom arondismanu uvijek tijekom dana bila širom otvorena. U društvu je uvijek bila glavna – govorila je glasno i najjače se smijala, a omiljena tema bila je – ona. Kao, uostalom, i u većini njezinih djela koja su najčešće polu ili pseudo autobiografska.

Njezin najpoznatiji roman “Ljubavnik” priča je o francuskoj 15-godišnjakinji koja s majkom udovicom i dva brata živi u Indokini u siromaštvu te se upušta u seksualnu vezu sa 17-godišnjim Kinezom iz bogate obitelji. Djevojka napusti mladića nakon što shvati da je nikad neće oženiti jer je njegovoj obitelji neprihvatljiva. Odlazi u Pariz gdje postaje međunarodno priznata spisateljica.

U stvarnosti, 15-godišnja Marguerite bila je u vezi s Huynhom Thuy Leom, sinom bogatog kineskog trgovca, a tu je vezu uzela kao polazište još tri svoja romana, uvijek mijenjajući neke detalje i nikad ne otkrivajući cijelu priču, ostavljajući, zapravo, uvijek otvorenim pitanje je li se to sve stvarno dogodilo? - Kunem se u sve to. Nikad nisam lagala u knjizi niti u životu. Osim muškarcima, ali inače nikad – rekla je svojedobno. Nakon nekog vremena počela je snimati filmove. Želja da postane redateljica probudila joj se nakon što je vidjela filmove snimljene prema svojim romanima. Nisu joj se svidjeli pa je odlučila sama pričati svoje priče. - Svi redatelji popunjavali su tišinu u mojim knjigama glumom i nekom radnjom. To je banaliziranje. Nisu shvatili da su te praznine početak. Snimati se treba jako malo, samo onoliko koliko je nužno. Gledateljima treba dati što manje toga za gledanje, a što više prostora za razumijevanje i slušanje – objasnila je Duras. Njezini su filmovi uglavnom bili vrlo eksperimentalni, a uključivali su nekoliko minuta crnog ekrana i slično.

Osim toga, napisala je scenarij za film “Hirošima, moja ljubavi”, koji je 1959. režirao Alain Resnais.

Najbolji prijatelj, otac, sin, sluga, muza, kućni ljubimac i rob

Iako je nakon deset godina izašla iz francuske Komunističke partije, Duras je cijelog života ostala uvjerena komunistica razočarana praksom koju je vidjela u Europi. Tvrdila je da je “komunistica u sebi, ali ne gaji više nade za vanjski, stvarni svijet”. Duras je bila vrlo produktivna umjetnica, no većinu vremena zapravo je bila – pijana. Godinama je bila teška alkoholičarka i živjela neuredno. Danju je spavala, a noću bi čitala i pisala. - Crno vino sam pila da bih zaspala. Zatim bih popila konjak, to je bilo navečer. Onda bih popila čašu vina svakih sat vremena. Kad bih se probudila, prvo bih popila kavu pa konjak, a onda bih pisala. Jedino mi nije jasno kako sam nakon svega mogla pisati. Bila sam prava alkoholičarka, baš kao što sam bila prava spisateljica – rekla je Duras. Nakon što je godinama živjela sama, počela se dopisivati sa studentom Yannom Steinerom, koji je bio njezin obožavatelj.

Nije jasno je li tu bilo ljubavne veze jer je on navodno bio homoseksualac, ali je jasno da im je odnos bio vrlo intenzivan. Yann, kojega je Duras preimenovala u Yann Andrea, bio je u svakom slučaju potpuno zaluđen spisateljicom. Doselio se kod nje i godinama joj je bio “najbolji prijatelj, otac, sin, sluga, muza, kućni ljubimac i rob”.

Bio je 30 godina mlađi od nje, a Duras mu je kasnije posvetila knjigu koju je nazvala po njemu. Prvih nekoliko godina zajedno su pili. Navodno im je rutina bila takva da bi Duras diktirala rečenice Yannu, a nakon što bi završili otvorili bi bocu crnog vina. Nakon dvije popijene čaše Marguerite bi povratila, a zatim nastavila piti sve dok se ne bi onesvijestila. Njih su dvoje znali popiti i po devet litara vina dnevno! Svaki dan liječnik je dolazio kako bi pitao Duras želi li živjeti – ako želi, mora ići u bolnicu.

Odbijala je godinama. No počela je pisati “Ljubavnika” i Yann ju je nagovorio da 1982. godine ode na liječenje kako bi mogla dovršiti roman. Pristala je i dvije godine kasnije objavila knjigu koja je postala hit u svijetu. “Ljubavnik” je preveden na 43 jezika i prodan u više od dva milijuna primjeraka. Ali opet je počela piti i 1988. je pala u komu u kojoj je bila pet mjeseci. Otpisali su je, no probudila se, i to praktički bez posljedica. Napisala je još šest knjiga, a preminula je od raka grla 1996. godine u Parizu

Durasičin je život roman, a pisanje život, priča o prožimanju mora i kopna, vreline i kiše, govora i šutnje, alkohola i dosade, jezika i tijela, smrti, uništenja i svih inačica žudnje. S više od osamdeset djela među kojima se antologijski ističu romaneskni prvijenac Brana
na Pacifiku (1950.), te romani Moderato Cantabile (1958.) i Goncourtovom nagradom ovjenčani Ljubavnik (1984.), kao i scenarij za film Alaina Resnaisa Hirošimo, ljubavi moja (1959.), u francusku je književnu baštinu ušla kao jedan od najprevođenijih i najproučavanijih pisaca druge polovice 20. stoljeća.

Umire 3. ožujka 1996. u Parizu. Na dan sprovoda, u crkvi Saint-Germain-des-Près, orgulje su svirale tango i rumbu iz filma India Song.

"Mi smo ljubavnici i zato ne možemo da prestanemo da se volimo."

I.Horvath

Izvori:

https://www.express.hr
http://voxfeminae.net