Violette Szabo je rođena Violette Reine Elizabeth Bushell u Parizu 26. lipnja 1921. U mnogočlanoj obitelji, Francuskinje i Engleza, krojačice i trgovca, bila je jedino žensko dijete. Obitelj se preselila u London , zbog Velike depresije kada je Violette imala jedanaest. Bila je aktivna i fizički vrlo sposobna i spretna djevojčica, koja je uživala u gimnastici, biciklizmu i klizanju sa svoja četiri brata.

Pohađala je školu u Brixtonu, brzo je učila na oba jezika svojih roditelja; francuskom i engleskom. S četrnaest godina, se morala zaposliti radi neimaštine u koju je zapala njena obitelj a iako je obožavala čitavu svoju obitelj, sa strogim ocem se često sukobljavala te je nakon jedne takve svađe pobjegla u Francusku.

Kada je počeo Drugi svjetski rat radila je u Le Bon Marchéu, robnoj kući Brixton no odmah se prijavljuje u žensku postrojbu kopnene vojske. Radeći u tvornici oružja u Actonu upoznala je Étiennea Szaboa, časnika Legije stranaca, mađarskog podrijetla.  Étienne je sudjelovao na paradi povodom obilježavanja pada Bastille.

Nakon samo pet tjedana poznanstva i lude ljubavi, su se oženili Violette je imala 19, Etienne 31 godinu. On je odmah nakon vjenčanja raspoređen u Senegal a Violette je raspoređena u protuavionsku artiljeriju. Uskoro Violette saznaje da je trudna pa se s obuke u Cheshire kod Warringtona, vraća u London da rodi dijete.

Njena kćer Tanie Damaris Desiree Szabo, rodila se 8. lipnja 1942. u bolnici St Mary u Londonu a Etienne je bio stacioniran U Bir Hakeimu u Sjevernoj Africi; u tim tjednima je sudjelovao u herojskoj borbi kod El Alameina. Nikada nije vidio svoju kćer. Prije no što se rodila, Etienne pogiba u akciji protiv generala Rommela a tužnu i slomljenu Violette na njen zahtjev šalju u "F-Section" SOE, čiji su agenti išli u okupiranu Francusku protiv njemačkih snaga.

Zavjetovala se da će osvetiti voljenog supruga

Violette se priključila kopnenoj vojsci na samom početku rata, a kad joj je suprug ubijen zavjetovala se da će ga osvetiti. Obučava se za tajnog terenskog agenta smatrajući da je to njezin najbolji način borbe protiv neprijatelja koji je ubio njenog Etiennea. Ni danas nije jasno kako je i zašto je Violette Szabo regrutirana u F-Section , jer je njezin dotadašnji vojni dosje bio vrlo tanak, ali svakako joj je bila velika prednost perfektno znanje francuskog jezika i njezina prethodna služba u ATS-u. Prošla je intenzivnu nastavu na terenu, noćnoj i dnevnoj navigaciji, oružju i rušenju te je poslana u "završnu školu" SOE u Beaulieu, Hampshire , gdje je naučila bijeg i izbjegavanje , uniformno priznavanje, komunikaciju i kriptografiju , te je imala dodatnu obuku u naoružanju. Završna faza treninga bila je skakanje padobranom, koje je podučavano u zračnoj luci Ringway u blizini Manchestera.

5. travnja 1944. Szabo je poletjela iz RAF Tempsforda u Bedfordshireu u bombarderu SAD B-24 i padobranom skočila u okupiranu Francusku, blizu Cherbourga. Nacisti su je tijekom misije dva puta uhitili, ali su je i pustili jer su povjerovali u njen alibi.

Svjesna da se neće naživjeti

Misija po kojoj je postala slavna se zbila u lipnju 1944. godine kada se padobranom spustila na jug Francuske. Priča se da je izljubila cijelu posadu aviona prije nego što je skočila. Uzela je identitet komercijalne tajnice koristeći ime Corinne Reine Leroy (drugo ime i djevojačko prezime njene majke) Pod kodnim imenom "Louise", a koristeći i pseudonim "La P'tite Anglaise", ona i kolega SOE Philippe Liewer ("Major Charles Staunton"), procjenjivali su štetu izazvanu novim njemačkim uhićenjima njihovih operativaca nakon čega se Violette vraća u Pariz gdje je dva dana pred povratak na teren, kupila haljinu za kćerkicu Taniu, tri haljine i žuti džemper za sebe i parfem za majku.


Dok je raskrinkavanje dijela operativaca bio težak udarac SOE-u, Violettina izvješća o lokalnim tvornicama koje proizvode ratnu opremu i oružje  za Nijemce bili su jako važni za ciljano savezničko bombardiranje.

Violette Szabo je prije odlaska u prvu akciju, napisala testament -potpuno svjesna da se obzirom na život koji je prigrlila neće naživjeti. Majku Reine, imenovala je izvršiteljicom i kćer Taniu kao jedinom nasljednicom. Na prvoj misiji u Francuskoj u travnju 1944. djelovala je kao kurirka, čija se mreža Pokreta otporana iz Rouena ubacila u redove zloglasnog Gestapa. Violetteov posao bio je uspostaviti kontakt s članovima mreže i prikupiti vitalnu inteligenciju.

Žrtvovala sebe da spasi kolegu

Ona i član lokalnog pokreta otpora Jacques Dufour su trebali sabotirati nacističke komunikacijske kanale. Zaustavljeni su na njemačkoj kontrolnoj stanici kod Limogesa. Kada im je identitet otkriven, potrčali su ka obližnjem polju pucajući u njemačke vojnike. Neko vrijeme su puzali poljem, sve dok Violetta nije mogla dalje zbog umora i povrijeđenog gležnja. Iako joj je Dufour htio pomoć ona nije dopustila te mu je rekla: 'Ti idi dalje, ja ću te štititi'.

- Inzistirala je na tome da ja pokušam pobjeći te jednostavno nije bilo smisla da ostanem uz nju. Tako sam ja otišao, a ona je nastavila pucati - rekao je godinama kasnije Dufour.

Nakon pola sata borbe ostala je bez municije. Uhvatili su je. Jedan svjedok je poslije ispričao da je SS oficiru tada pljunula u lice. Zbog drskog ponašanja i prkosa strpali su je u samicu. 

Iako saveznička vojska na čelu s generalom Pattonom napreduje prema Parizu, Nijemci su odlučili poslati svoje najvrednije francuske zatvorenike u Njemačku.

Dana 8. kolovoza 1944., Violette Szabo, okovana u paru s operaterom SOE-a Židovkom Denise Bloch, putuje u logor smrti. U nekom trenutku na putovanju, vjerojatno izvan Chalons-sur-Marne , saveznički zrakoplovni napad uzrokuje bijeg stražara, dopuštajući Szabo i Bloch da se sakriju u WC-u za muške zatvorenike. Žene koje pružaju nadahnuće i moralnu poticaj ljudima koji pate. Kada je vlak stigao do Reimsa , zatvorenici su odvojeni kamionima gdje je Szabo, još uvijek vezana za gležanj Blochovoj, zrači dobrim raspoloženjem, govori o svojim iskustvima kolegi Harryju Peulevéu koji je također zarobljen.

Od Reimsa, preko Strasbourga, zatvorenici su vlakom otišli u Saarbruecken i tranzitni logor u kojem su bili jezivi uvjeti. Nakon desetak dana, Szabo i većina ostalih žena poslani su u koncentracioni logor Ravensbrück, gdje je tijekom rata ubijeno više od 92 000 žena. Iscrpljene su stigle na to zloglasno mjesto bolesti, gladi i nasilja 25. kolovoza 1944. nakon strašnog osamnaestodnevnog putovanja.

Iako je podnijela naporan rad i pothranjenost, pomogla je spasiti život belgijskog kurira otpora Hortensa Damana, održavala je optimističan duh zatvorenika i stalno planirala pobjeći. Dok su u Ravensbrücku, Violette Szabo, Denise Bloch, Lilian Rolfe i Susanne Lake bili među 1.000 francuskih žena poslani u tvornicu Heinkel u pod-kampu Torgau .

Pogubljena je 1945. pucanjem u potiljak. Osim nje u Ravensbrucku ubijene su i njene prijateljice -agentice Denise Bloch, Lilian Rolfe i Cecily Lefort.

U 2012. Max Hastings (čuveni ratni dopisnik a kasnije urednik Harpers Bazaara) napisao je da su Violette Szabo "obožavali muškarci i žene SOE-a i zbog njezine hrabrosti i prekrasnog zaraznog smijeha", dok je Leo Marks (ratni kriptograf kasnije pisac i scenarist) sjećao je se kao "tamno kose nemani".

Leo Marks, kriptograf SOE-a, gledajući njezinu borbu, napisao je i posvetio Violette "The Life To Dept" što je ona koristila kao svoju šifru.

Život koji imam
Sve je što imam
I život koji imam
Je tvoj.
Ljubav koju imam
Od života koji imam
Je tvoja i tvoja.

Smrt će biti samo stanka.
Za mir svih mojih godina
U dugoj zelenoj travi
Bit ću tvoja i tvoja i tvoja.

Britanke su uspostavile kontakt s francuskim zatvorenicima u obližnjem logoru, pružale im potporu i slale šifrirane poruke u London odašiljačem koji su same izgradile no nema dokaza da su bili uspješne.

Nakon incidenta u Torgau, Szabo, Bloch, Rolfe i Lake bili su dio grupe od oko 250 zatvorenika koji su 6. listopada vratili u Ravensbrück, gdje je Violette započela raditi u trgovini tkanina. Krajem listopada 1944. žene se prebačene u kazneni kamp u Königsburgu gdje su bile zaposlene na najtežim poslovima poput sjeće drva, čišćenja tvrdokornih ledenih terena za izgradnju zračne luke i iskopavanje rovova za željezničku prugu. Violette je volontiralakao drvosjeća, jer su joj stabla pružala sklonište od ubojito hladnih vjetrova istočnopruske zime. Mnoge žene su smrznute. Szabo je bila odjevena samo u ljetnu odjeću koju je nosila kad su ju poslali u akciju, a jedva su primale hranu i spavale su u zaleđenoj vojarni bez deka.

Prema Christine Le Scornet, koja je bila 17-godišnja Violette se sprijateljila i s Jeannie Rousseau , suvoditeljicom pobune u logoru Torgau, održavala je moral, optimistična glede oslobođenja i nastavila planirati pobjeći. Sve žene su već bile u lošem tjelesnom stanju - Rolfe je jedva mogla hodati - a zlostavljanje kojem su svakodnevno bile izložene, konačno oslabilo Violettin moral.

Violette Szabo pogubljena je u Ravensbrücku u dobi od 23 godine, 5. veljače 1945. Zajedno s njom još tri žene članice SOE-a: Denise Bloch, Lilian Rolfe i Cecily Lefort. Od 55 ženskih agenata SOE-a, trinaest je poginulo u akciji, dvanaest pogubljeno, jedna je umrla od tifusa u nacističkom logoru i jedna u bolnici zbog meningitisa .

Bila je tada kontinuirano i jezivo mučena, ali nikad ni riječ ni djelom nije rekla niti jednu riječ koja bi neprijateljima bila korisna. Madame Violette Szabo dala je veličanstveni primjer hrabrosti i nepokolebljivosti. Violette Szabo se ne zna grob.

Violette i Étienne Szabo dobili su francuski Croix de guerre za hrabrosti na bojišnici.

1947. je njihova petogodišnja kći Tania je primila od kralja Georgea Križa carice Viktorije u ime pokojne majke. Smatra se da su Violette i Étienne Szabo najcjenjeniji bračni par Drugog svjetskog rata.

22. srpnja 2015. godine na aukciji su prodane medalje Violette Szabo i neke osobne sitnice, za 260.000 funti. Kupac je bio Gospodin Ashcroft , koji je njen orden otkupio i poklonio za stalni postav u Imperijskom muzeju rata od 7. listopada 2015.

Muzej Violette Szabo nalazi se u Wormelow Tumpu u Herefordshireu , gdje je Violette prije rata uživala trčkarajući po okolnim brdima. Tania Szabo prisustvovala je otvorenju muzeja 2000. godine, kao i Virginia McKenna, Leo Marks i članovi SOE-a.

Kraljevska glazbena škola je godišnju nagradu za pijaniste nazvala po Violette Szabo GC Memorial Prize. Postoji mural posvećen Violette Szabo u Stockwellu, južnom Londonu, naslikan 2001. godine.

Godine 2008. otkriveno je Violettino brončano poprsje kipara Karena Newmana na Albert Hillu kraj rijeke Temze i ispred palače Lambeth . Postoji spomen na Violette Szabo i u Le Closu, blizu mjesta gdje je sletila 8. lipnja 1944.

Tania Szabo, napisala je rekonstrukciju njezinih dviju misija 1944. godine u najopasnija područja u Francuskoj, s osvrtom na njezino odrastanje. Autor Jack Higgins napisao je Young Brave and Beautiful: Misija agentice Violette Szabo rekavši: "Ona je inspiracija mladima". Odette Churchill ju je nazvala: "Najhrabrijija od svih nas." 2009 video igre Velvet Assassin Replay Studios inspirirane su životom Violette Szabo života kao špijuna za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Violette Szabo posthumno je nagrađena za herojstvo. Samo četiri žene su dobile Georgov križ u povijesti, a ostale tri su također bile tajne agentice. Jedna od njih, Odette Sansom Hallowes svoju kolegicu Violette Szabo je opisala kao "najhrabriju među nama".

U logoru Ravensbrück kamo je ipak dospjela, deportirana je početkom 1945. godine.Većina ljudi nije ni svjesna da u današnje vrijeme još uvijek postoje različiti oblici torture nad osobama.

Međunarodni dan podrške žrtvama torture obilježava se diljem svijeta 26. lipnja, a utemljen je na konvenciji koju su donijele Ujedinjene nacije donijetoj u čast Violette Szabo.