Svibnja 1981., nakon nekoliko godina pauze, Ingrid Bergman se ponovo našla na snimanju filma. Strpljivo čekajući da šminkerica i frizerka završe svoj posao, priznala je redatelju da je nervozna što će opet glumiti. "Ali", rekla je, uperivši prstom prema kameri "tamo vidim dragog prijatelja".

Bergmanova je obožavala kameru, a ljubav joj je bila uzvraćena. U izvanrednoj karijeri istinske internacionalne zvijezde osvojila je tri Oskara i postala jedna od najisplatljivijih glumica u Hollywoodu, igrajući u klasicima "Casablanca", "Plinska svjetlost" i "Ozloglašena".

Ali, njena karijera je naglo zaustavljena 1973. kada je otkrila da boluje od raka dojke. Njena kćer, glumica Isabella Rosselini, odlučila je podijeliti bolne uspomene iz tog perioda i teške trenutke kroz koje je obitelj prolazila, kao i hrabrost svoje majke iskazanu na tom posljednjem projektu 1981. - biografskom filmu o izraelskoj premijerki Goldi Meir.

 

Isabella kaže da joj je bilo teško gledati jednu inače veselu osobu koja je živela punim plućima, kako se mora miriti s ograničenjima koja je bolest nametnula njenoj karijeri.

- Mama je devet godina bolovala od raka dojke a posljednje tri, kada su je moj brat i sestre na smjenu njegovali u Londonu, bile su veoma teške - kaže Isabella. - Rak se proširio na limfne žljezde, imala je ogroman tumor na desnoj ruci i bila je depresivna zbog straha da više neće moći glumiti - otkriva Rosselinijeva. TV film "Žena zvana Golda", za koji je Bergmanova posthumno nagrađena Emmijem, održavao ju je u životu, iako je imala stalne bolove.

Ženica poznatija po svojoj genijalnosti nego po ljepoti

Slika iz njenog prvog filma, "Munkbrogreven" (1935)

Ali, bila je gladna posla. Nikome nije rekla da je bolesna i junački je izdržavala 12 do 15 sati snimanja dnevno u Izraelu, provodeći dva sata u šminkeraju kako bi se transformirala od "visoke švedske luteranke" kako je sebe u šali nazivala, u "ženicu poznatiju po svojoj genijalnosti nego po ljepoti", kako je opisuje Isabella.

- To je bilo savršeno za majku koju je jedino interesiralo da istraži koliko sve priča možete ispričati i koliko različitih likova odigrati. Drago mi je što je do kraja mogla raditi ono što je voljela. Nijedna druga glumica nije radila na toliko jezika i stilova, po cijelom svijetu i sa tako talentiranim ljudima! Ostavila je ogroman trag u povijesti kinematografije - ističe Rosselinijeva.

Ona priznaje da ranije nije mogla gledati majčine filmove jer su je podsjećali na bol gubitka. Ali kako se približavala godišnjica rođenja osetila je potrebu da je obilježi.

Sa švedskim rediteljem Stigom Bjorkmanom snimila je dokumentarac a koscenaristica je predstave "The Ingrid Bergman Tribute" sa kojom je prošla London, New York, Pariz i Rim.

U njoj priča o osobnim uspomenama na majku i čita dijelove njenih intervjua, dnevnika i neobjavljenih pisama, uz video-prikaz do sada nepoznatih fotografija iz Ingridinog privatnog života. U predstavi sudjeluje i Jeremy Irons. Predstava je, kaže Isabella, svedočanstvo o talentu i snazi karaktera njene majke.

Odbijala je nositi štikle i s guštom je jela četiri sladoleda dnevno

Rođena u Stockholmu 29. kolovoza 1915, Ingrid je izgubila majku Njemicu kad je imala dvije godine. Otac umjetnik preminuo je kad joj je bilo 13, a tetka koja ju je potom odgajala, šest mjeseci kasnije. Imala je nevjerojatno tužno djetinjstvo ali čim je počela glumiti, veo tuge se podigao - priča Rosselinijeva.

Sa 18 godina Ingrid je dobila mjesto u Kraljevskoj školi za dramski teatar a do 23 godine,  je već snimila 11 filmova. Ubrzo potom otišla je u Hollywood.

Kao što je dobro poznato, legendarni producent David O. Selznick ("Prohujalo s vihorom") tražio je novu švedsku glamuroznu zvijezdu koja će zamijeniti Gretu Garbo i odlučio je dovesti  Ingrid u Los Angeles. Ali, kad je stigla 1939, uplašio se da je učinio strašnu grešku.

- Selznick se plašio da je mama previsoka, imala je njemačko ime (koje je odbila promijeniti) i nije htjela ispravljati zube. Nije željela mijenjati se ni na koji način - kaže Isabella.

Međutim, producent je ubrzo shvatio da je ta "prirodnost" bila najzaslužnija za uspeh Bergmanove kod publike. Postala je najtraženije lice u Hollywoodu i bila je zvijezda filmova "Casablanca" (1942), "Za kim zvona zvone" (1943), "Plinska svjetlost" (1944), "Začaran" (1945), "Ozloglašena" (1946), "Ivana Orleanska" (1948)...

Dobila je tri Oskara, za "Plinsku svjetlost", "Anastasiju" (1957) i "Ubojstvo u Orijent Ekspresu" (1975) a još četiri puta je bila nominirana. Poznata po veseloj prirodi, Bergmanova se izdvajala iz gomile krhkih kolegica, odbijala je nositi štikle i sa guštom je jela četiri sladoleda dnevno, a danima pred početak snimanja živjela je samo na nemasnom siru

Osjećala se kao ptica u kavezu, a htela je biti bez korijenja i letjeti posvuda

 

- Majka je bila prava Šveđanka, praktična, direktna i prizemna. Uvijek je govorila istinu. Kad bi je pitali, 'Koji vam je omiljeni kreator?' odgovarala bi, 'Ne nosim brendiranu garderobu, preskupa je'. Svi su prevrtali očima, to je bilo bogohuljenje! - sjeća se Isabella.

Takav slobodan duh odolijevao je Hollywoodu koji je svoje glumce stavljao u kalupe.

- Svatko je bio simbol: gagster, famme fatael... Carry Grant je uvijek igrao Carry Granta, Jimmy Stewart je uvek bio Jimmy Stewart. Majka je često tipski angažirana za ulogu naivki, ali je bila avanturističkog duha i htjela je pronaći nove, drugačije načine umjetničkog izražavanja - tvrdi Roselinijeva.

Odbila je igrati u filmu "Dr Jekill i Mr Hyde" 1941. i umjesto toga inzistirala na ulozi "kurvice".

- Htjela je iznenađivati ljude. Osjećala se kao ptica u kavezu, a htjela je biti bez korijenja, da leti posvuda - kaže Isabella.

Brak s Rosselinijiem

Sa suprugom Robertom Roselinijem 1951. godine

U tom duhu je i pisala talijanskom redatelju Robertu Rosseliniju, koji je tada privlačio pozornost svojim neorealističnim filmovima kao što je "Rim, otvoren grad".

"Ako Vam treba švedska glumica koja na talijanskom zna reči samo  'ti amo', spremna sam doći i snimiti film s Vama".

Oboje su u to vrijeme bili u braku. Ingrid sa švedskim kirurgom Peterom Lindstromom, ocem njene 12-godišnje kćeri Pije. Ali, dvije godine nakon pisma, Rosselini i Bergmanova su snimili film "Stromboli" a glumica je bila trudna sa njegovim sinom!

U filmu "Strah" 1954)

Puritanska Amerika bila je zgranuta. Jedan senator je nazvao glumicu "lošim primjerom" a Edd Sullivan je odbio ugostiti u svom TV showu. Njeni filmovi zabranjeni su u nekim američkim gradovima. - Mislili su da će imati loš utjecaj na mlade - objašnjava Rosselinijeva.

Osam narednih godina Ingrid nije dozvoljeno vidjeti Piju i bila je duboko nesretna zbog toga. - Mamu je boljelo što je predstavljaju kao vraga. Nije očekivala toliko burnu reakciju - kaže Isabella.

Javno mnjenje se smekšalo kada su se Ingrid i Roberto razveli od supružnika i vjenčali. Ali trebalo je proći još osam godina prije no što će se Bergmanova vratiti u Hollywood, na dodjelu Oskara, kao prezenterica kandidata za najbolji film. Dočekali su je ovacijama.

"Grizla me je krivnja, ali očigledno nedovoljno"

Ingrid Bergman i Keri Grant u filmu "Ozloglašena" (1946)

"U jednom životu sam prešla put od svetice do kurve i natrag, do svetice" rekla je glumica jednom.

Ingrid i Roberto su napravili još šest filmova i dvoje djece, bliznakinje Isabellu i Isottu. Ali kada su djevojčice imale pet godina roditelji su im se razveli. "Šveđani i Italijani ne mogu zajedno", pravdala se Ingrid.

Djecu su odgajale dadilje u jednom rimskom hotelu. Ingrid se i treći put udala (i razvela) od Šveđanina Larsa Shmdita (brak je trajao od 1958. do 1975). Baza joj je bila u Parizu, odakle je radila s europskim redateljima, uključujući i Ingmara Bergmana, i rijetko je viđala djecu. Uvijek je iskreno pričala kako ih je zapostavila zbog karijere.

Izabela Roselini

"Grizla me je krivnja, ali očigledno nedovoljno", priznala je. Ipak, Isabella joj ništa ne zamjeri.

- Ne mislim da sam hendikepirana zbog načina na koji sam odrastala - kaže.

Nedugo pošto je dovršila snimanje filma "Žena zvane Golda" Ingrid je umrla, 29. kolovoza 1982. na svoj 67. rođendan. Sva djeca su je zvala da joj čestitaju. "Eto, vidite, dočekala sam još jednu godinu", kazala im je. Njen pepeo rasut je po švedskom otoku Danholmen, gde je provodila većinu ljeta od 1958. sve do smrti.

Prijevod i obrada: A.D.Brkić