Pariški vrapčić

Jedan od istinskih simbola Francuske je i Edith Piaf. Stoga ne čudi što je u svim zvučnim i vizualnim reklamnim spotovima za svojedobno Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj korišten njen glas. To je bila još jedna potvrda neprolazne popularnosti šansone, kojoj je upravo ona donijela afirmaciju u svjetskim relacijama. Poznati dramski pisac i redatelj Sacha Guitry rekao je: »Njen je život bio veoma tužan i istovremeno odviše lijep da bude istinit«. Po svemu je nalikovao na bajku.

 

Rođena je 19. prosinca 1915. ispred ulaza kuće s brojem 72. ulice Belleville u Parizu. Pri porodu pomagao je i jedan policajac. Inače majka Lina Maillarde bila je lutajuća talijanska pjevačica, a otac Louis Gassion cirkuski akrobat, podrijetlom iz Normandije. Otac joj je dao ime Giovanna, a majka ju je nazvala Edith, po engleskoj bolničarki Edith Clavell koju su u to vrijeme Prvog svjetskog rata Nijemci prvo optužili, a zatim i strijeljali kao špijunku. Svoje artističke točke otac je izvodio na ulici, a mala Edith skupljala je novčane priloge.

U znak zahvalnosti izvodila je opasan dvostruki skok. Kad je jednom zbog bolesti morala odustati od te vratolomije, otac se snašao: »Umjesto skoka moja će vam kći nešto otpjevati« – rekao je. Bila je to »Marseljeza«.

Pjevanje joj se učinilo lakšim za preživljavanje. Počinje se brinuti sama o sebi, a ulice postaju njeno utočište. U 17. godini rađa djevojčicu Marcellu, koja u drugoj godini umire od meningitisa. Nije imala novaca ni za pokop. U pomoć priskaču »prijateljice noći«, da bi među sobom skupile  većinu novaca. Za razliku od 10 franaka, koja je nedostajala za plaćanje pogreba, odlučuje prodati svoje tijelo. Čovjek koji je s njom trebao provesti noć poklanja joj taj novac, ne tražeći ništa za uzvrat.

Pjevati iz srca

Slučaj je htio da ju je jednoga jesenskog dana 1935. na uglu ulice Troyon i avenije Mac Mahon čuo pjevati menadžer i vlasnik kabarea »Gerny's« Louis Leplee. Danima je priprema za prave nastupe. Daje joj umjetničko ime »La Mome Piaf« (što u uličnom žargonu znači Cura Vrabac). Publika je od prve prihvaća. Ni prisutni Maurice Chevalier ne štedi komplimente. Izjavio je: »Ta mala pjeva iz srca«. Ubrzo postaje popularna, a novine joj daju veliki publicitet. U svom zajedljivom stilu rekla je: »Ponovo sam počela kupovati novine. Prije sam to činila da začepim rupe na cipelama. Sada to radim jer pišu o meni«.

Tekstopisac Raymond Asso hrabri je da napusti cabaret i opredijeli za koncertne dvorane. Na njegov nagovor mijenja ime i postaje Edith Piaf. Sjećajući se toga rekla je: »Raymond me preodgojio. Shvatila sam da postoji i drugi svijet osim onog zasićenog prostitutkama i suterenima. Tri je godine strpljivo uništavao u meni otrov Pigallea i blažio uspomene moga grešnog i nesretnog djetinjstva. Naučio me vjerovati u ljubav, sreću i život«.

Rat je te 1939. godine trajao već dva dana kad je na njena vrata pokucao Michel Emer. Moljakao je da ga primi jer ima nekoliko pjesama za nju. Edith se branila prezauzetošću, a on s pozivom na front. Popustila je. Jednu od pjesama odlučila je pjevati već sutradan u »Bobinou«. Zvala se »L'accordeoniste« (Harmonikaš) i bila je sastavni dio svakog Edithinog recitala punih dvadeset godina.

U prvim poslijeratnim godinama njena umjetnička karijera doživjela je veliki uspon. Tako 1945. debitira  zajedno s Yvesom Montandom u filmu »Zvijezda bez sjaja«. Po jednodušnoj ocjeni publike i kritike rođena je i glumica Piaf.

S nonetom Les Compagnons de la Chanson snima ploču »Les trois cloches« (Tri zvona) i postiže golem uspjeh i nakladu od milijun primjeraka. Na nagovor kolegice Marianne Michel, Edith je napisala šansonu »La vie en rose« (Život u ružičastom), koja je trebala Mariannei osigurati ime i afirmaciju. No, Edith nije mogla biti potpisana kao skladateljica. Budući da nije  imala formalnu naobrazbu, nije mogla biti ni članicom Društva skladatelja. Bila je prisiljena tražiti nekog da potpiše pjesmu kao svoju. Mnogi su odbili, da bi na koncu »razumijevanje« pokazao Louis Louigy. Taj mu je »milosrdni autogram« pribavio golemo bogatstvo. Sama pjesma doživjela je bezbroj izvedbi. Snimili su je čak i Louis Arrmstrong i Bing Crosby. Samo njihove izvedbe prodane su u tri milijuna primjeraka.

Plemeniti »razbijač«

Inače, ljubav je mnogo značila u njenom životu. Bila je izvor kreativne energije i pokretač emocija. U New Yorku je 1947. upoznala tadašnjeg svjetskog boksačkog prvaka, Francuza Marcela Cerdana, i rodila se takva ljubav da je zbrisala čitavu njenu prošlost, a njegovoj obitelji oduzela muža i oca. Taj »razbijač« bio je neobično plemenit. Kao dječak živio je u Casablanci i družio se i igrao s jednim slijepim dječakom. Kao svjetski prvak (u poluteškoj kategoriji) sjetio ga se i odlučio potražiti ga i dovesti u Pariz najboljem očnom specijalistu. Marcel je platio sve troškove. I dogodilo se čudo – njegov prijatelj iz djetinjstva je progledao! Upravo poslije te geste Edith je ostala zauvijek zarobljena ljepotom njegove duše.

Tu idiličnu ljubav, punu obostrana divljenja, uništila je tragedija. Kad je 1949. Cerdan pošao u New York obraniti naslov svjetskog prvaka, poginuo je u avionskoj nesreći. Ta je vijest smrtno ranila Edith i ona, skrhana bolom pribjegava drogama. U tom će paklu ostati do kraja života.

O toj ljubavi 1983. Claude Lelouch snima igrani film pod naslovom »Marcel i Edith«. Glazbu potpisuje Francis Lai, skladatelj za filmove »Jedan čovjek i jedna žena« i »Love Story«, a tekstove Charles Aznavour.

Kad je 1957. dobila poziv za gostovanje u SAD-u, trebala je ostati  sedam dana. Međutim, interes je bio toliki da je umjesto malog cabareta unajmljen poznati Carnegie Hall. Umjesto jednog ostala je četrnaest tjedana! Slušali su je ministri, političari i slavni umjetnici kao što su Charlie Chaplin, Marlene Dietrich, Burt Lancester, Orson Welles i drugi. Nakon američkog uslijedio je i domaći trijumf – punih 12 tjedana nije se stišavao aplauz namijenjen njoj u slavnoj Olympiji.

S velikim uspjehom okušala se u opereti M. Acharda i M. Monnot »La petite Lily« (Mala Lili). Potkraj pedestih potpunu afirmaciju postižu Charles Aznavour i Gilbert Becaud, kojima je upravo Edith Piaf pomogla  ostvariti prve uspjehe.

Kao testopisac šansone »Milord«, veliku pozornost privlači mladi Georges Moustaki. Kao što je poznato, upravo je ova melodija, zahvaljujući njoj, ušla u red najpopularnijih pjesama svih vremena. Specijalno za nju književnik Jean Cocteau napisao je jednočinku »Ravnodušni ljepotan« – bila je to vrlo uspjela komedija u kojoj je glumio i Paul Meurisse.
Stvaralačku vitalnost njena duha polako uništavaju depresije i traume uvjetovane burnim životom. Tijekom posljednjih dvanaest godina života Edith je pretrpjela četiri automobilske nesreće, sedam operacija, dvije upale pluća, pokušaj samoubojstva, brojne krize... Iako na izmaku snaga, i dalje nastupa i snima. Posebno valja istaći šansonu »Non, je ne regrette rien« (Ništa ne žalim), koja je svojevrsna oporuka i poruka na račun vlastitog života kojeg je živjela ne štedeći se nimalo, do krajnjeg ruba.

U operi grada Lillea 18. ožujka 1963. nastupa posljednji put u životu. Zadnji snimak bila je pjesma »Čovjek iz Berlina«, koja je objavljena tek pet godina nakon njezine smrti, i to upravo zahvaljujući Francisu Laiu.

Pariz je plakao

Oproštaj s Edith – 11. listopada 1963. godine – bio je veličanstven. Pariz je plakao – 40.000 ljudi guralo se na groblju Pere Lachaise. Francuska je tugovala. Stalo je srce pjesme. Voljeli su je svi, zbog toga što je pjevala i svojom pjesmom slavila ljubav. Živjela je u stilu pjesme, čiji stihovi glase: »U ljubavi treba suza, treba toliko suza da bi se njima moglo steći pravo na ljubav«.

U svim njenim šansonama živio je čovjek – zaljubljen, razočaran, osamljen, prevaren, napušten, zaboravljen... Ona je tog malog čovjeka iz  trošnih kuća, s periferije života, promrzla u očekivanju sunca, dovela pod blještava svjetla pozornica širom svijeta. Njen uspjeh postao je i njegovo nadanje jer su njihovu »zajedničku pjesmu« voljeli svi slojevi – i intelektualci, i vojnici, i skitnice... I danas čudi da je iz njenog sićušnog tijela izlazila takva vulkanska snaga neponovljivog glasa. Bila je visoka tek metar i 47 centimetara, a često je znala pjevati i bez mikrofona. Svaka njena interpretacija nadvisila bi i glazbu i riječi. Bez obzira na jezik, bilo gdje da je nastupila u svijetu, stvarala je od prve kontakt s publikom.
Slavni Jean Cocteau, koji je umro tog istog dana, napisao je: »Njen glas je kiša koja pada, vjetar koji plače, mjesečina koja rasprostire svoj sjaj«. Leo Ferre u svojoj šansoni naslovljenoj »Umrloj  pjevačici« kaže: »Nosila si ime jedne ptice, a pjevala kao sto, kao sto deset tisuća ptica, koje su glas za pjesmu – imale u krvi«.

Igrala je ili neposredno surađivala na devet igranih filmova. Redatelj Olivier Dahan je 2007.godine snimio biografski film o njenom životu pod naslovom »La Môme« (La vie en rose) u kojem je briljirala Marion Cotillard, inače dobitnica najprestižnijih filmskih nagrada, američkog Oscara, francuskog Cesara, britanske Bafte do mnogih drugih.

Edith Piaf  ostvarila je trinaest diskografskih projekata i snimila 190 šansona. Skladala je, a da nije znala ni jednu notu. Pisala je divne poetične tekstove s bezbroj gramatičkih pogrešaka, ali je to činila srcem.

Rođena na ulici, odrastala u siromaštvu, nikada nije imala pravu obitelj, ni pravi dom. Ali Pariz je bio njena palača, a ona njegova najomiljenija princeza. 

 

Zvonko Penović

Komentari

Ostali članci