Prve konfrontacije žena sa muškom kulturom bile su zapravo borbe za ostvarivanje nekih danas priznatih prava. Među njima su najbitnija tri prava:

1. pravo glasa,
2. pravo na visokoškolsko obrazovanje,
3. pravo na raspolaganje vlastitom imovinom i zaradom.


Borba za ova tri spomenuta prava tekla je zajedno, isprepletana, tako da to predstavlja jednu priču... Engleskinje su prve zahtijevale pravo glasa, tridesetih godina prošlog stoljeća, a dobile su ga tek skoro stoljeće kasnije! Peticije kojima se tražilo pravo glasa za žene bile su ismijavane ili ignorirane, iako je na primjer peticija iz 1856. sadržavala 26 000 potpisa. Upravo taj poraz doveo je do formiranja ženskog pokreta. Umjesto razlaza, prvobitna skupina se povećala i pojačala svoje napore. Sredinom 19. stoljeća grupa je kupila zgradu na Langham trgu u Londonu, gde su inicirale brojne poduhvate zamišljene da promoviraju ostvarenje ženskih prava. Počele su izdavati feministički magazin ”English Woman Journal”. Osnovale su izdavačku kuću “Victoria Press”, da bi štampale “Journal” i druge publikacije, gde su sve poslove obavljale isključivo žene.

Također su osnovale društvo koje je obučavalo žene za poslove knjigovodstva, umjesto do tada jedino pristupačnih (a slabo plaćenih) poslova guvernanti i družbenica. Narasli engleski pokret za ženska prava vodio je od 1860. godine paralelno četiri kampanje.

Prva kampanja je bilo lobiranje u Parlamentu koji je radio na usvajanju zakona koji bi dozvoljavali udatim ženama kontrolu nad zaradom (što su postigle 1878.) i nad vlastitom imovinom (što su uspjele 1882.).

Druga kampanja je bila osnivanje ženskih odjela na glavnim univerzitetima, tako što su skupile novac za dio sveučilišne zgrade, pa su istovremeno sa njihovom izgradnjom ubjeđivale univerzitetske vlasti da omoguće ženama prisustvo nastavi. Takođe su organizirano pripremale buduće studentice da polože prijemne ispite za Cambridge i Oxford. Žene su primljene prvi put u Cambridge i Oxford 1870. godine, a 1878. su im odobrena akademska zvanja.

Treća kampanja je bila zalaganje za ukidanje zakona o zaraznim bolestima koji je dozvoljavao policijsku inspekciju veneričnih bolesti žena (za koje se kakti sumnjalo da su prostitutke), one su govorile da su muškarci ti koji su prenosioci i koji šire zarazne spolne bolesti (i u tome su uspjele 1884.).

Četvrta kampanja je bila rad na glasačkom pravu, i to je bilo jedino ali najvažnije polje na kome su pretrpele poraz. Ali nisu odustajale. Žene sa Langham trga angažirale su se u izbornoj kampanji koja je omogućila Johnu Stewartu Millu da bude izabran za člana Parlamenta, gde je on odmah postavio pitanje ženskog prava glasa. Ali opet bez uspjeha...

Formiranje ženskog pokreta

Interesantno je da nisu argumentirale ženski zahtev za glasanjem na ženinoj sličnosti muškarcu, nego na njihovim razlikama. Godine 1878. sifražetkinja Milicent Garett Fawcet je rekla: “Ja se zalažem za pravo glasa na žene, zato što hoću vidjeti da se ženskoj i domaćoj strani stvari daje veći značaj i da se u svim javnim poslovima s time više računa.”

Početkom 20. stoljeća engleski pokret za ženska prava podijelio se na dve frakcije...

Jedna frakcija je zastupala taktiku: hajde da se dokažemo, da dokažemo da zaslužujemo građanska prava, bez obzira da li se naša prava priznaju ili ne. Zagovarale su istrajnost i strpljenje, organizirale demonstracije, odbacivale svaku upotrebu nasilja.

Druga frakcija je pribegavala metodama irskih boraca za nezavisnost: sječene su telegrafske žice, podmetani požari u javnim zgradama, uništavani sadržaji poštanskih sandučića, razbijani izlozi, uništavani vrijedni umjetnički predmeti u muzejima, ispisivani ili urezivani prvi grafiti kojima se zahtijevalo pravo glasa za žene.

Početkom 20. stoljeća ženskom pokretu, sastavljenom od žena srednje klase, pristupile su na tisuće radnica teško izrabljivanih u rudnicima, čeličanama i tekstilnim tvornicama. One su unijele militantni karakter u borbu za ženska prava, koja se do tada odvijala uglavnom kroz upućivanje peticija Parlamentu uz neophodno salonsko lobiranje sa političarima naprednih shvaćanja. Javno mnjenje odgovorilo je nasiljem, tako što su sifražetkinje prebijane tokom mitinga.

Žene su reagirale još gnevnijim i masovnijim mitinzima, pa je 1908. godine u Londonu oko 500 000 žena marširalo ulicama zahtijevajući pravo glasa. Vlasti su odgovorile hapšenjima i izricanjem zatvorskih kazni.  Žene su, pak, odgovorile štrajkom glađu. Smrtni slučajevi u zatvorima izazvali su skandal u javnosti, pa su ih vlasti hranile prisilno. To barbarsko postupanje prilikom prisilnog hranjenja, koje se po tadašnjoj praksi radilo kroz nozdrve, izazvalo je ogorčenje javnosti. Ministar unutrašnjih poslova je pod pritiskom javnosti razmatrao mogučnost zatvaranja sifražetkinja u ludnice, ali su se tome žestoko suprostavili liječnici. Kako davanje prava glasa ženama nije nikako dolazilo u obzir, vlasti su se “dosjetile” pa je donijet “Cat and Mouse Act”, zakon po kome su zatvorenici u štrajku glađu mogli da budu puštani kućama da se oporave, da bi po ozdravljenju ponovo bili poslani u zatvor na dosluženje kazne.

Ovaj zakon je još uvijekna snazi i primjenjuje se i u današnje vrijeme prema irskim političkim zatvorenicima. Tokom 1912. preko tisuću sifražetkinja je otišlo u zatvor zbog svojih uvjerenja.

Emily Davison (1872-1913), koja je na slici lijevo, diplomirala je na Oxfordu i bila vrlo uvažena u društvu no to je nije spasilo od 49 prisilnih hranjenja (kroz nos) u zatvoru, 1913. godine se na jednom popularnom derbiju bacila pod noge kraljevog konja noseći zastavu ženskog pokreta. Taj tragičan slučaj nikada nije do kraja rasvijetljen a spekuliralo se da je gurnuta a da je ovo sa zastavom dodano radi atraktivnosti priče. Emily je umrla 4 dana nakon pada pod konja.

Velika Britanija je ušla u Prvi svjetski rat u kolovozu 1914., što je odmah prekinulo feminističku borbu. Liderice ženskih grupa su obustavile svojeaktivnosti za dobijanje prava glasa i posvetile su se učešću u ratnim operacijama sa fanatičnim patriotizmom, tvrdeći da će cijeli svijet biti izgubljen ako Njemačka pobijedi. Vlada je amnestirala sve sifražetkinje u zatvoru i pustila ih na slobodu. Prije Prvog svjetskog rata su protivnici sifražetskog pokreta tvrdili da bi jednaka politička prava bila protuprirodna i da bi oslabila britansku sposobnost da pobeđuje “muževne” nacije. Ipak, držanje žena tokom rata okrenulo je javnost u pravcu naklonosti pravu glasa za žene. Rad žena u tvornicama tokom rata, njegovanje ranjenika i upravljanje ambulatnim vozilima na frontu, drugim riječima veliki patriotizam i njihova sposobnost da preuzmu na sebe “muške poslove”, sve je to ojačalo feminističku poziciju.

Odajući priznanje heroizmu Edith Louise Cavell, prelijepe engleske bolničarke koju su Nijemci mučili i ubili 1915. zbog špijunaže, premijer Esquitt je izjavio: “Postoje tisuće takvih žena, ali samo prije godinu dana mi to nismo znali”. Slijedeće godine vlada je priznala ženama pravo glasa.

Godine 1918. Engleskinje starije od trideset godina su dobile pravo glasa. Žene između dvadeset i prve godine, kada muškarci mogu da glasaju, i tridesete smatrale su se previše nepouzdanima i morale su čekati do 1928. godine da bi dobile pravo glasa. 1919. zakon o ukidanju spolne diskvalifikacije dozvolio je ženama da budu odvjetnice, porotnice, sutkinje i članice Parlamenta.

Ostala je gorčina iz te borbe za pravo glasa, jer je ubrzo postalo jasno da samo pravo glasa nije mnogo promijenilo u društvenom i osobnom životu žena. Prije nego što je ženama priznato pravo glasa mnoge feministice su vjerovale su da će pravo glasa za žene promijeniti cijeli svijet. Smatralo se, sasvim utopistički, da će žensko pravo glasa: smanjiti alkoholizam, iskorijeniti ekonomsku eksploataciju, popraviti položaj žena, pa čak i životinja.

Ta nada se naravno,nije ostvarila. Žene nisu glasovale kao odvojen blok, kao žene i feministice, one su glasovale onako kako su to muškarci njihove klase.

Npr. u Švedskoj je ženska lista kandidatkinji za Stockholmski Gradski savjet 1927. godine dobila samo 0,6 % glasova.

Feministice koje su se teško izborile za pravo glasa ostale su razočarane kada su se izbori pokazali neuspješni učiniti bitnije razlike u životima većine žena. Ćak je bilo i teško ubijediti žene da koriste ovo pravo. One koje su se borile za pravo glasa, na primer Hannah Mitchell, s gorčinom su se pitale da li je moguće da je žene teško ubijediti da izađu na birališta i glasaju koristeći se tim pravom datim kao na zlatnom tanjiru i zašto im je milije da se ne glasujući svrstaju među imbecile, maloljetnike i kriminalce, odnosno one kojima je pravo glasa bilo uskraćeno.

Do Prvog svjetskog rata pravo glasa za žene postojalo je u Norveškoj, Novom Zelandu i Australiji. Nakon Prvog svjetskog rata, ženama je pravo glasa priznato u Engleskoj, Nemačkoj, Italiji, Austriji, Danskoj, Islandu, Švedskoj, Nizozemskoj, Finskoj, Ukrajini, Čehoslovačkoj, Sjedinjenim Državama, Južnoj Africi. Kod nas su žene dobile pravo glasa tek nakon Drugog svjetskog rata. Ženska povijest ostaje nevidljiva.

Sve su ovo činjenice za koje malo ko zna, u školi se  i ne spominju. Pa da...Što je tu čudno?!?

Pripremila: Alma Draganić-Brkić

Izvor:
knjiga “Ženska prava su ljudska prava”, dr Zorice Mršević