Michelle Robinson rodila se 17. siječnja 1964. godine u Chicagu u obitelji zaposlenika u gradskom vodovodu i majke tajnica u tvrtci za katalošku prodaju. Svoje korijene Michelle vuče od Afroamerikanaca koji su prije poznatog građanskog rata živjeli na jugu, a njezin pradjed s očeve strane bio je američki rob u Južnoj Karolini, gdje još uvijek ima članova obitelji Robinson. Michelle je odrasla u čikaškom okrugu South Shore u klasičnoj obitelji koja je iznimno držala do tradicionalnih obiteljskih vrijednosti kao što je zajedničko objedovanje.

Već je u ranijoj fazi školovanja pokazala kako se radi o iznimno inteligentnoj osobi, a to se već pokazao kad je sa bratom preskočila drugi razred osnovne škole nakon čega se prebacila u razred za nadarene. Pohađala je Srednju školu Whitney Ayoung, prvu čikašku elitnu školu, gdje je četiri godine bila na popisu najboljih učenika te je ujedno bila članica Nacionalnog društva časti te blagajnica učeničkog vijeća. Maturirala je 1981. kao druga u generaciji i nakon toga započela studij iz sociologije te afroameričke povijesti, kulture i politike na priznatom Sveučilištu Princeton gdje je u mnogo navrata kritizirala način predavanja francuskog jezika, smatrajući da bi trebalo biti više konverzacijski. Uskoro se prebacila na Harvard gdje je doktorirala pravo 1988, a dok je još studirala na Harvardu, sudjelovala je u političkim demonstracijama koje su tražile zapošljavanje profesora iz redova manjina. 

Nakon što je završila studij prava, bila je partner u čikaškom uredu odvjetničke firme Sidley Austin, gdje je prvi put upoznala budućeg muža. U firmi je bila zadužena za marketing i intelektualno vlasništvo. Iza toga je radila u državnim institucijama – u čikaškoj gradskoj upravi kao pomoćnica gradonačelnika, te kao pomoćnica povjerenika za planiranje i razvoj. 1993. godine je postala izvršna direktorica Čikaškog ureda javnih suradnika (engl. Chicago office of Public Allies), neprofitne organizacije koja je poticala mlade ljude da se angažiraju u rješavanju socijalnih problema radeći u neprofitnim grupama i državnim agencijama. Tamo je radila skoro četiri godine i pritom postigla rekordne priljeve donacija organizaciji koja je dugo nastavila s radom nakon njena odlaska. 2002. Godine počela je raditi za Čikaške sveučilišne bolnice, najprije kao izvršna direktorica za društvena pitanja, a početkom svibnja 2005. kao potpredsjednica za društvena i vanjska pitanja.

Tijekom kampanje na stranačkim predizborima i dalje je vršila istu funkciju, ali je morala skratiti radno vrijeme kako bi se mogla više posvetiti kćerkama i muževljevom izboru; kasnije je u potpunosti zamrznula vlastitu odvjetničku karijeru.
 

Brak s Barackom je imao uspone i padove...

Baracka Obamu je upoznala dok su još bili jedni od rijetkih Afroamerikanaca u njihovoj odvjetničkoj firmi (ona je ponekad govorila o samo dvoje, premda su drugi ukazali na to da je bilo i drugih u različitim odjelima), te joj je povjeren zadatak da mu kao ljetnom suradniku bude mentorica. Njihov je odnos počeo poslovnim ručkom, a zatim i sa sastankom mjesne neprofitne organizacije gdje ju je prvi put impresionirao. Vjenčali su se u listopadu 1992, imaju dvije kćerke, Maliju Ann (rođenu 1998) i Natashu (rođenu 2001). Tijekom čitave muževljeve kampanje za predsjednika Sjedinjenih Država 2008. godine "obvezala se da će preko noći biti odsutna samo jednom tjedno – da će biti aktivna u kampanji samo dva dana tjedno i vraćati se doma na kraju drugoga dana" zbog svoje djece.

Spoj dinamične obitelji i prvih koraka u političkoj karijeri bio je uzrokom mnogih prepirki o balansiranju između posla i obitelji. Barack je u svojoj drugoj knjizi, pod naslovom Odvažnost nade: Razmišljanja o obnavljanju američkog sna, napisao kako su, "umorni i pod stresom, imali malo vremena za razgovor, a pogotovo za romantiku". Međutim, unatoč obiteljskim obvezama i karijerama, ustraju u pokušajima da organiziraju zajedničke noćne izlaske.

Američka tajna služba je Michelle Obama dodijelila kodno ime Renaissance

S usponom Baracka Obame kao prominentnog političara Michelle je postala dijelom popularne kulture. Uvrštena je među "25 najinspirativnijih žena na svijetu" a časopis Vanity Fair uvrstio ju je među "10 najbolje odjevenih ljudi na svijetu". Uspoređivali su je s Jacqueline Kennedy zbog njezina uglađena ali ne i pretjerana stila, kao i s Barbarom Bush radi njezine discipline i sklada.