U privatnom životu znala je biti vrlo ogorčena, ratoborna i svadljiva. Sa svojim najbližima razišla se odmah po maminoj smrti. Bolest ju je sve više udaljavala od ljudi, povlačila se i davala do znanja kako je svoja, neukrotiva i nepotkupljiva. Prestrašena, već u najranijem djetinjstvu vidjela je zlo i ratna zgarišta, osjetila nadnaravni entuzijazam poratnog perioda u slobodnoj ali opustošenoj zemlji, davala sebe bezrezervno u gradnji novih pruga što će spajati mnoga srca i svo vrijeme zanosno pjevala.

Dok su Europa pa i Hrvatska tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega obilovale pjesnicima patnje i smrti, Jure Kaštelan je odabrao put pjesnika svjetlosti i slobode. Za njega je sloboda bila objava budućnosti i svjetlosti u tmini. To se posebice očituje u stihovima lirskog poimanja sna i slobode Svijetliš u tmini, a sanuješ pod štitom/ sv a od straha, sva od dobrote... Jure Kaštelan pisao je i drame, prevodio, pisao znanstvene monografije, eseje, studije i članke, s Bonaventurom Dudom uredio kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, ali je u svemu, i prije svega Pjesnik. Od 1956. do 1958. godine, Kaštelan je rektor hrvatskog jezika na Sorboni. U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom će imati kćer Ladu. Na Filozofskom fakultetu promoviran je 1961. godine u docenta, a iste godine izabran je i za izvanrednog člana JAZU. S Bonaventurom Dudom, glavni je urednik kapitalnog izdanja Biblije, prevedene na suvremeni hrvatski književni jezik. ”Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva… Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.”, napisao je u predgovoru.

Bezuvjetna ljubav

U jednoj od najljepših ljubavnih pjesama u hrvatskom pjesništvu i u svjetskoj literaturi – Ti koja imaš ruke nevinije, sadržana je sva ljubav jedne žene. Nesebična, bezuvjetna slika ljubavi koja je izašla iz ženskog pera i srca. Krik one koja je ostavljena, one koja ostaje sama, ruku punih tek riječi koje se ne daju progutati, koje guše, zaustavljaju dah. Molitva jedne žene koja ljubav osjeća kao najsvetiji dar, koja je čuva od svih oskvrnuća. Molitva najženstvenije i najhumanije ljubavi. Ljubavi koja izlazi i iz svoje slabosti, klonutosti, ali koja je snažna i veličanstvena u svojem najnesebičnijem i bezuvjetnom postojanju. Dati sebe, oduzeti sebi, otrgnuti komadić sebe, svoje duše i dati drugome snove podarene i izgubljene. Znati da nikad nećeš pripadati onome koga voliš, da se nikada nećeš probuditi uz njega, osjetiti tople poglede, sakriti se u krilu, i nastaviti živjeti s tom bolnom spoznajom. Živjeti život voljeći čovjeka koji nije ni znao da ljubav postoji, voljeći nekoga kome pripada sve što je trebalo pripasti njoj. Maknuti se od licemjernog iskorištavanja ljubavi, disati i živjeti ljubav, ovozemaljsku svetinju.

Pismo, pjesma vječne ljubavi koje nikada nije odaslano na adresu supruge svojeg gimnazijskog dragog kojeg je voljela punih 17 godina. Ljubav koja nadilazi prijateljsku i erotičnu, agape, božanska, bezuvjetna ljubav koja ne pripada duhu određenog vremena, čije stihove, iako se činida je banalnije i zatvorenije može ispisati i muško srce.

Postoji li u životu nešto snažnije od ljubavi koja ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe?

Ti koja imaš ruke nevinije
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun


Tekst: Snježana Nemec
Izvor: www.hrvatsko.drustvo.pisaca