Engleska spisateljica i osnivačica feminističke književne kritike, Virginia Woolf rodila se 25. siječnja 1882., godine u Londonu. Pripadala je skupini britanske inteligencije zvanih „Bloomsburyjevci“, grupi izvanrednih pisaca i umjetnika, među kojima je bio i filozof Bertrand Russell. Odlikovali su se tolerantnom ironijom i isticanjem upotrebe individualnog iskustva u svom stvaralaštvu. Svakako je jedna od velikih inovativnih i modernih spisateljica 20. stoljeća. Napajala se Joyceovim „Uliksom“ i novim proznim oblikovanjem tijeka svijesti. Godine 1912. udala se za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Woolfa, s kojim je ostala, i to vrlo bliska, do kraja svog života. Otada već datiraju prvi psihički lomovi i napadaji dubokih kriza koji su je pratili cijeli život.

Virginiji Woolf uspjela je stvoriti skladnu i produbljenu pripovjedačku cjelinu, gdje je govoreći o beskrajnom moru pojedinosti iz svakodnevice, naglasak stavila na svijest o sebi, na subjektivno promatranje života i na osebujno doživljavanje smrti. Smrt je po njoj potpuni gubitak svjesnosti, tako da zapravo ima veliki broj mrtvih koji samo misle da su živi. „Zagledajte iznutra u život i on ni izdaleka ne izgleda takav kakvim ga prikazuju realistički pisci... Život nije niz simetrično poredanih svjetiljki na kolicima, nego prozračna aureola, poluprovidno velo koje nas okružuje od početka do kraja naše svijesti. Nije li zadaća romanopisca da predoči taj promjenjivi, nepoznati i neograničeni duh, kakvo god zastranjenje ili složenost on pokazivao, s koliko je god moguće manje primjesa stranog i vanjskog?“

Virginia Woolf

Snažan lirizam i jezična virtuoznost glavne su joj odlike. Stvara senzibilne i introvertirane likove koji stalno preispituju smisao života i osobno postojanje; meditacija je to o protoku vremena i života. Virginija se pita što uistinu protječe, vrijeme ili mi u vremenu. Vrijeme nije brza rijeka u kojoj se gubimo, već statični ocean u kojem se mi ljudi krećemo poput riba. Makar je V. Woolf u svojim romanima kreirala svijet ograničen na englesku višu srednju klasu, ona je itekako stvorila univerzalnu tvorevinu u kojoj se lako prepoznaje suvremeni čitatelj. Najznačajnija njena djela su: „Gospođa Dalloway“ (1925.) u kojem se cijela radnja vrti oko jednog dana, oko pripremanja zabave, i u tom jedinom danu prizvani će biti iz prošlosti događaji: odbijena prosidba, brak, prijatelji... Usprkos svemu ona otkriva da je svaki trenutak značajan, da jedino u sadašnjem trenutku mi živimo i postojimo. Ostavlja nam otvoren prostor da se zapitamo jesmo li u današnjem danu ostvarili sav potencijal, jesmo li uistinu bili u njemu ili nam je jednostavno „procurio“, u nekom maglovitom snoviđenju razmišljanja o jučer ili sutra. U „Svjetioniku“ (1927.) je opisan izlet gospođe Ramsay, kojoj prolaze mnogobrojne misli glavom, dok svjetioničarevom sinu plete čarape. Djelo „Valovi“ (1931.) je nalik poemi u prozi, a „Diaries“ je veliki dnevnik slavne spisateljice izdan posthumno, od 1977. - 1984. godine u pet svezaka. Njezine zbirke kritika i eseja su sedamdesetih godina bile izuzetno popularne. U njima je zasnovala feminističku književnu kritiku, gdje govori o zapostavljenosti žena i njihovoj nemogućnosti da se izraze podjednako u životu i u umjetnosti. Po njoj „pravi umjetnik nadrasta spol“. U svojoj raspravi „Vlastita soba” (1929.) se najneposrednije, i iz osobnog  iskustva, bavila pitanjem odnosa među spolovima. Mnogi to djelo nazivaju prvim manifestom moderne feminističke svijesti. Po njoj, čak ni ideja spola nije čvrsta i nepromjenjiva, već je ideološki strukturirana. O tome svjedoči pojava seksualne privlačnosti među bićima istog spola, o čemu je, nošena osobnim iskustvima, pisala u „Orlandu“ 1928. godine.

„Fatalno je za pisca da stalno misli na svoj spol; isto je tako fatalno živjeti prosto i jednostavno kao muškarac ili žena."

Virginia Woolf

Film Sati za svoj temelj i inspiraciju uzima lik Virginije Wolf - gospođe Dalloway

Žene su zbog svog neravnopravnog društvenog kao i materijalnog položaja podložne djelovanju podsvijesti i frustracija, smatra ona. Zato se kod njih često javlja „rascjep svijesti“ jer potiskuju osjećanje otuđenosti i neprihvaćanja. Takav unutarnji raskol žive njezine junakinje koje se pod utjecajem svoje hipersenzibilnosti i raspoloženja mijenjaju, oblikuju. Time je Virginia Woolf među prvima pokrenula pitanje značaja i smisla onoga što će se kasnije nazvati žensko pismo. Za svog života nije lako plovila prostorom i vremenom. Njezini su romani i kritički tekstovi doživjeli snažno osporavanje muške populacije tako da je poslije rata pogrdno nazivana primjerice: „snobovska plava čarapa“. Tek sedamdesetih godina je rehabilitirana, kada se na valu feminizma potvrdila kao istaknuti borac za ženska prava. Mučena napadajima duševne bolesti koji su se znali pojavljivati kao slušne i vizualne halucinacije te dubokom depresijom, Virginia Woolf počinila je samoubojstvo utapljanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu, 28.ožujka 1941.godine.

U oproštajnoj poruci napisala je svom suprugu Leonardu:

„Najdraži, sigurna sam da ponovno ludim. Osjećam da ne možemo proći kroz još jedno od ovih groznih razdoblja. I neću se oporaviti ovaj put. Počinjem čuti glasove i ne mogu se koncentrirati. Stoga radim ono što se čini kao najbolja stvar. Podario si mi najveću moguću sreću. Ti si bio u svakom smislu sve što netko može biti. Ne mislim da je dvoje ljudi moglo biti sretnije prije nego što je došlo do ove strašne bolesti. Ne mogu se boriti više. Znam da ti kvarim život i da bi bez mene mogao raditi. I ti hoćeš, ja znam. Vidiš ja ne mogu ni ovo napisati kako treba. Ne mogu čitati. Ono što želim reći jest da tebi dugujem svu sreću svog života. Ti si bio potpuno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar. Želim to reći - svi to znaju. Da me je itko mogao spasiti to bi bio ti. Sve me je napustilo osim sigurnosti u tvoju dobrotu. Ne mogu ti nastaviti kvariti život više. Ne mislim da je dvoje ljudi moglo biti sretnije nego što smo bili mi. V.

Sanja Ercegović