Isadora Wing i njezina “ševa bez šlica“ nisu obrazovna literatura za nekoga u tinejdžerskim godinama. Tamo negdje u mojoj dvadesetoj i drugoj već sam ponešto znala o ljubavi i psihoterapiji. I letenju i strahu. U svakom slučaju dovoljno da mi bude smiješno i poznato to što sam čitala. Jer onaj tko misli da “Strah od letenja“ govori o seksu, ili isključivo o seksu, grdno se vara. “Strah od letenja“ govori ponajprije o ženama - tim luckastim, iracionalnim stvorenjima kojima treba pola života da shvate što im je taj glas, koji je vrištao u njima u njihovim ranim dvadesetima, zapravo govorio.

Ne znam hoće li za mene ikad biti smješnije prve rečenice od one kojom počinje “Strah od letenja“. One o tome kako je na Pan Amovom letu za Beč bilo 117 psihoanalitičara i kako su nju, glavnu junakinju Isadoru Wing - ali mogla je to biti bilo koja od nas - liječila najmanje šestorica. Za sedmog se udala. Bog zna, piše Erica, treba li to pripisati nesposobnosti psihića ili njezinoj slavnoj nemogućnosti da je se pošteno analizira, no Isadora se u tom trenutku letenja bojala više nego kad je započela svoju analitičarsku avanturu prije 13 godina.

Erica Jong je rođena 26. ožujka 1942. u New Yorku, a strast za pisanjem i umjetnošću razvila je na studiju, gdje je uređivala književni časopis i poezijske programe za radio postaju Sveučilišta Columbia.

Diplomirala je englesku književnost 18. stoljeća sa Sveučilišta Columbia, a "Strah od letenja" je bio njezin prvi roman. Postao je planetarna senzacija iskrenim postupanjem seksualnom životu žene. Knjiga sadrži mnoge psihološke, duhovite, opisne elemente i bogate kulturne i književne reference i pokušava odgovoriti na mnoge sukobe koji se javljaju kod žena krajem šezdesetih i ranih sedamdesetih u Americi. Erica Jong piše o ženstvenosti, ljubavi, traganju za slobodom i svrhom.

1973., kad je nakon deset godina pokušaja pisanja romana, mlada pjesnikinja Erica Jong, iza koje su bile dvije objavljene zbirke poezije, konačno objavila “Strah od letenja”, taman je “pogodila” drugi val feminizma koji je u Sjedinjenim Državama započeo ranih 60-ih godina. U prvom valu feministkinje su se borile za jednaka spolna prava pred zakonom - uglavnom za pravo na glasanje i imovinu. U drugom valu, koji je potrajao do početka 80-ih godina, debatiralo se mnogo šire: o seksualnosti, obitelji, radnom mjestu, reproduktivnim pravima, zakonima koji bi definirali silovanje u braku, skloništima za pretučene žene i promjenama u propisima o razvodu i skrbništvu nad djecom.

Čovjek bi pomislio da će feministkinje objeručke dočekati Ericu Jong, prostrijeti joj sag do panteona na kojem su obitavale te hrabre, “brkate” žene koje su se borile za druge žene, ali k vragu… Stvari ni izbliza nisu bile tako jednostavne. U intervju Salonu iz 2003. godine Erica Jong, u tom trenutku već žena u šezdesetim godinama, koja je za desetljeće prevalila strah od pedesetih (kako se zove i jedna njezina knjiga), otkriva kako su je u to doba šamarali i ženski i muški moralisti.

Njezin je otac bio biznismen poljsko-židovskog podrijetla koji je bio vlasnik tvrtke koja se reklamirala kao "jedan od svjetski najcjenjenijih proizvođača porculanskih lutki". Mama joj je rođena u Engleskoj u obitelji rusko-židovskih useljenika, a bila je i slikarica koja je dizajnirala lutke za suprugovu tvrtku.

Erica Jong se udavala četiri puta. Ima kćer iz svog trećeg braka, Molly Jong-Fast.

Jong se spominje u Bob Dylan pjesmi "Highlands" (Time Out of Mind (1997)). Jong podržava LGBT prava i legalizaciju istospolnih brakova i tvrdi da je "gay brak -brak blagoslov, a ne prokletstvo. To svakako promiče stabilnost i obitelj. I svakako je dobro za djecu. "

Jong je termin “ševa bez šlica” skovala kad je imala 31 godinu. “Ševa bez šlica apsolutno je čista. Lišena je skrivenih motiva. U njoj nema igre moći. Muškarac ne ‘uzima’ i žena ne ‘daje’. Nitko ne pokušava mužu nabiti rogove ili poniziti suprugu. Nitko ništa ne pokušava dokazati ili dobiti bilo što od bilo koga. Ševa bez šlica najčistija je stvar koja postoji. I rijetka je poput jednoroga. I ja ju nikad nisam doživjela.”
Činilo se, ako je vjerovati onome što je pisala mlada pjesnikinja u već drugom braku, kako žene žele “ševu bez šlica”: “Bez šlica, stoga što se šlicevi, kad se dvoje ljudi nađu, otvaraju poput ružinih latica, a donje rublje odlijeće u jednom dahu kao pahulje maslačka. Za pravu, ultimativnu A-1 ševu bez šlica, neophodno je zapravo da nikad ne upoznate muškarca dobro”.

U to vrijeme, kruže legende, nakon što je knjiga objavljena, američki frajeri bi stajali na uglovima i čekali da zgodne sekretarice krenu na pauzu za ručak, pa bi za njihovim uzbibanim kukovima dovikivali: “Hej, mala, jesi li za ševu bez šlica?” Pjesnikinja Anne Sexton, Jongičina prijateljica, sugerirala je da bi sintagmu trebalo pomalo izmijeniti za odgovor takvima: “Zakopčaj taj k.... dok ga sama ne zatražim!”

Mnogi su samo otvorili knjigu i vidjeli “ševa bez šlica” - za njih je to bila ženska pornografska knjiga, slična valjda onima koje su pisali Henry Miller, Anaïs Nin ili Philip Roth. Da, svakako, Miller i Nin postali su ljubavnici ubrzo nakon što su se upoznali, iako su oboje bili u braku, a Miller je - koje li muške emancipacije - bio čak i svojevrsna preteča suvremenog uzdržavanog muškarca, jer mu je Nin plaćala stan u Parizu u kojem je živio i financirala objavu njegove “Rakove obratnice”. On joj je pak zahvalio tako što joj je prepustio u krevetu svoju suprugu June ako je vjerovati tračevima (Nin je, doduše, to do kraja života negirala). Roth je postao literarna zvijezda tek nakon “Portnoyeve boljke” iz 1969., opore i duhovite poluautobiografije pisane u formi ispovijesti: napaljeni židovski momak s Edipovim kompleksom, Alexander Portnoy, ispovijeda se svom psihoanalitičaru doktoru Spielvogelu pri čemu nas ne štedi niti takvih sramotnih detalja kao što je masturbacija s komadom jetre.