Simone de Beauvoir rođena je u dobrostojećoj buržujskoj pariškoj obitelji, a roditelji su je upisivali u najbolje škole. No, temelji prilično bogate obitelji bili su uzdrmani nakon Prvog svjetskog rata kada je njezin djed Gustave Brasseur, direktor banke Meuse, bankrotirao. Do tada su dobro živjeli zahvaljujući djedu, koji je na kraju bio "egzekutor" obitelji koja je bila prisiljena preseliti se u mali stan jer si više nisu mogli priuštiti život u elitnoj četvrti i velikoj kući. Loša novčana situacija razorila je obitelj, a Simone je sa 15 godina odlučila da će postati slavna spisateljica. 


Simone i Jean-Paul
Bila je vrhunska učenica a u završnom stadiju školovanja se upisala na Sorbonnu. Tamo  je i upoznala Jean-Paula Sartrea. Kratko je predavala filozofiju. Nisu je zanimali politika ili aktivizam, čak niti ono što se događalo u svijetu, ali oduvijek je simpatizirala komunizam. 

Rijetko je čitala novine, no sve se to promijenilo kad se intenzivno počela družiti sa Sartreom. 

S njim je posjetila Kinu i Rusiju, a nakon povratka pisala je prilično nadahnute eseje o Kini. Za vrijeme Vijetnamskog rata prosvjedovala je zbog francuske podrške Americi, nakon čega se angažirala u kampanjama koje su osuđivale francuske zločine u Alžiru. Simone je tako sve češće sudjelovala u raznim aktivističkim projektima, a podržavala je i maoističke studente koji su na ulicama prodavali zabranjene publikacije. S vremenom su je sve više zvale i feministice.

Sartre je bio prvi muškarac koji ju je poljubio, prvi s kojim je vodila ljubav... 

Od kada su se upoznali; 1929. zavjetovali se jedan drugome da svoju strastvenu ljubav neće kvariti brakom a dogovorili su se i da se oboje mogu upuštati u seksualne (pa i emotivne) veze s drugima, ali da detalje o tim "izletima" dijele. Simone i Jean-Paul su često dijelili partnere, a ona je spavala s muškarcima, ženama i prakticirala "menage a trois". Satre je bio prilično neugodan i često vrlo okrutan, a Simone, ludo zaljubljena u njega, radila je ono što je on htio, ispunjavala mu želje... Pa je od feministice koja je među prvima ukazala na to što zaista znači biti žena, postala je submisivna i hladna. Smatrali su je čak i "ženomrscem".

Jean-Paul i Wanda
Sartre je bio taj koji je mnogo više koristio dogovorenu prednost otvorene veze, što je Simone znalo dovoditi do očaja. Često se osjećala povrijeđenom. Jedna od situacija koja možda i najbolje opisuje njegovu okrutnost dogodila se 1940. kada je Simone imala 32. Sartre joj je poslao pismo u kojem joj je napisao da se namjerava oženiti s njezinom prijateljicom Wandom Kosakiewicz s kojom je u to vrijeme imao aferu. "Znam da ti vijest neće biti ugodna, ali taj je čin čista simbolika", napisao joj je. Naravno da za Simone ta vijest nije bila ugodna jer se ona u ime ljubavi odrekla braka s njim, da bi se on odlučio oženiti s njezinom prijateljicom. Taj je udarac još dugo osjećala, a njegovo ležerno pismo u kojem joj "onako usput" otkriva svoju odluku, bilo je jedno od većih boli koje joj je priuštio u njihovu zajedničkom životu. 

Sartre se nije oženio s Wandom, ali Simone mu se stalno vraćala, opraštala i brinula se o njemu. Po svaku cijenu ga je htjela zadržati, što je često značilo da je bez pogovora prihvaćala ono što je on rekao, napisao ili učinio. To je značilo i da je odlučila dići ruke od prave prilike za ljubav.
 

Simone i Nelson
U jednom je trenutku mnogo vremena provodila s američkim piscem Nelsonom Algrenom s kojim je uspjela ostvariti emotivnu i seksualnu vezu o kakvoj je maštala. No nije bila dovoljno jaka da je stalna Sartreova prisutnost, fizička i emotivna ne bi omela u potrazi za istinskom ljubavi. Izdala je svog Amerikanca tako što je u svojim radovima javno objavila njihovu vezu, ali i namjeru da nikada ne bude s njim. Algren je bio šokiran njezinim javnim odricanjem, a Simone je dokazala da će žrtvovati bilo što da spasi svoju vezu sa Sartreom. Nakon turbulentnih razdoblja došla je i njezina "ozloglašena" knjiga "Drugi spol" u kojoj je Simone izrazila nevjerojatnu ljutnju koju nije usmjeravala samo prema muškarcima, nego i prema ženama. Unatoč svojoj inteligenciji i snazi, Simone je dopustila da netko njome dominira, a njezin bijes može se vrlo lako uočiti na svakoj stranici njezine najuspješnije knjige.

 

"Žena se ne rađa kao žena, već to postaje"
Ovako započinje drugi dio eseja Drugi spol (Životno iskustvo) Simone de Beauvoir u kojem ona analizira život žene od njenoga rođenja do starosti. Njezina razmišljanja i danas mogu poslužiti u osvješćivanju položaja žene. Danas načelno žena ima sva prava, no kolika su ta prava i u kolikoj se mjeri poštuju i dalje je vrlo diskutabilno. Opravdanje ženskog neuspjeha ili nepristupačnost muškog ustrojstva svijeta i ekonomije opravdavaju se činjenicom kako se od modernih i uspješnih osoba, predanih svome poslu pretpostavlja dvadeset i četverosatna dostupnost, što naravno ženi kao majci nije moguće.

Osim toga društvo smo slobode, kojemu i dalje nisu jasne neke od osnovnih sloboda, kao što je ona da žena ima pravo sama upravljati svojim tijelom i donositi odluke koje ne sputavaju njezino ostvarenje. Od prava glasa, do pobačaja, naše društvo se kreće sporim koracima, no čak i kada učini nešto i načelno prizna ravnopravnost, ona je i dalje utopijska ideja. Je li problem u društvu, ženama, muškarcima, ili…? Zašto se uopće moramo dijeliti na muško i žensko, odnosno zašto su žene uopće kroz povijest imale takav položaj, zašto ga imaju i danas? Odgovore na ovakva pitanja možemo iščitati sa stranica Drugoga spola, u kojoj nam autorica iznosi svoje poglede.

Žena i brak
Ženu ne definira rođenje i nešto unaprijed predodređeno. Kako ništa nije prirodno u ljudskoj zajednici Simone govori kako je shodno tome i sama žena proizvod civilizacije. Simone ne osporava razlike između spolova, niti opravdava sudbinu žene, već analizira objektivne okolnosti po kojima do istih dolazi. Oslanjajući se na ideje filozofije egzistencijalizma i povijesnoga materijalizma, donosi život žene: od njenoga rođenja, odrastanja, uvođenja u društveni i spolni, pa onda i bračni život, majčinstva, do starosti. Put je to oslobođenja do suvremene i slobodne žene, na kojem su mnoge zastale.

Opisuje brak kao sudbinu koju društvo po tradiciji namjenjuje ženi, obavezu koja se smatra služenjem suprugu. Kao parazit. Za ženu je to ponekad i jedino sredstvo zarade za život i jednino društveno opravdanje i ispunjene njene egzistencije. Nijedan mladić ne smatra da mu je brak glavni cilj, a voljeti ne znači i oženiti se ili služeći se riječima Freuda: Suprug je, često samo nadomjestak voljenoga muškarca, a ne sam taj muškarac.

Simone smatra da brak ubija ženski erotizam, jer je nekadašnji građanin smatrao da brakom učvršćuje utvrđeni poredak, služi Bogu, zemlji, civilizaciji, a biti sretan u tome vidu znači ispuniti svoje dužnosti. 
Prema Simone, prati peglati i čistit za ženu predstavlja način da se zaustavi smrt, ali istovremeno i odbija život. Ta opsesija traje cijeloga života.

smiley

Blistavi podovi, borba s prašinom koja se svakodnevno vraća, pretvara se u Sizifov posao, od kojega žena ne odustaje. Ostavljena da ne radi ništa, prepuštena u ruke sudbini, da čeka supruga koji izbiva iz kuće, žena u tim poslovima pronalazi i malenu osvetu: prkosi vremenu, svijetu i životu, muškarcima i svemu što postoji. Na taj način žene se osjećaju članom zajednice, osjećaju se značajnima obavljajući kupovinu i tražeći najbolju robu i najniže cijene.


Žena kao majka
Majčinstvom žena ostvaruje svoju fiziološku sudbinu, jer je cijeli njezin život usmjeren u pravcu produženja vrste. Ovako Simone de Beauvoir progovara o majčinstvu, no ono što je značajno kako istovremeno progovara i o pobačaju i licemjerju tadašnjega društva. Kako su se pobačaji odvijali u kojekakvim neadekvatnim uvjetima, smrtnost žena i djece bila je izuzetno velika. Osim toga ona upozorava na djecu koja dođu na svijet, koju roditelji ne mogu i ne žele izdržavati i koja završavaju kao žrtve državnih dobrotvornih ustanova, postajući djeca – mučenici. Žene su prisiljene tražiti pomagače u tom činu, opet su ponižene jer moraju prositi, tražiti adresu nekog liječnika, babice ili neke druge osobe koja će im pomoći obaviti taj čin.

Dok za muškarce pobačaj predstavlja samo još jednu od nesreća na koje je zloba prirode osudila žene, i ne cijene rizike i žrtve kojima se žene tom prilikom izlažu. Smatra da bi slobodna upotreba kontracepcije i zakonom dozvoljeni pobačaji, omogućili ženi da slobodno prihvati majčinstvo.

Žena kao intelektualka
Na zanimljiv način Simone progovara i o intelektualkama, koje mogu patiti i od kompleksa niže vrijednosti, jer im svijest ne dopušta da se tek tako predaju u ruke zavodnika, da se prepuštaju igri zavođenja, igri lova, u kojoj je cilj uloviti muškarca, a u kojoj nerijetko i taj muškarac bude žrtva. Iako je, žena postigla uspjeh, da se ne osjeća više osuđenom, taj uspjeh i dalje ostaje 
nepotpun, i dalje joj je mnogo teže nego muškarcu da s drugim spolom ostvari odnose koje želi. Ona i dalje ne može sama odlučivati o majčinstvu, o sredstvima za sprečavanje trudnoće, o pobačaju. Njena ženstvenost sputava je u njenoj profesionalnom radu, ograničava svoje ambicije i ne cilja visoko.

Ako bismo uvidjeli da je Simone u pravu i da naše žensko nije definirano rođenjem, možda bismo uvidjeli način kako da stvari promijenimo. Kada bi sve buduće žene i muškarce zajedno odgajali bez podjele i bez isticanja “muških” i “ženskih” prava i obaveza, možda bi nam svima bilo ljepše. Možda bi jednoga dana uistinu mogli stvoriti svijet u kojem će naši potomci živjeti bez podjela na muško-ženske odnose, slobodni da izabiru pravo na svoj život, svoju seksualnu orijentaciju, a da to i dalje ne bude samo slovo na papiru, ili deklarativan naziv za moderno i demokratsko društvo.


Zajedno do smrti
Kad je objavila "Drugi spol" knjiga je potaknula toliko kritika da je priznanje žena za tu knjigu izostalo, najviše zbog straha od društvene stigme, pa je Simone tek nekoliko godina kasnije dočekala da njezino djelo postane svojevrsni feministički manifest. Simone je preživjela sve napade muških struktura zbog te knjige, što je samo dodatno povećalo njezin ugled.

Demonstrirala je protiv zabrane pobačaja i za ostala ženska pitanja, ali kako je bila pod utjecajem anglo-američkog feminizma, nije imala previše razumijevanja za novi francuski feminizam koji je promicao obiteljske vrijednosti. Njezino feminističko djelovanje naišlo je i na osudu kada je 1971. potpisala Manifest 343, u kojem su brojne Francuskinje iz javnog života svojim potpisom tvrdile da su pobacile. Među njima se potpisala de Beauvoir, iako je bilo poznato da nikada nije bila trudna. No, Manifest je ipak polučio rezultate, pa je tako pobačaj u Francuskoj legaliziran 1974.

Simone je ostala sa Sartreom do njegove smrti, nakon koje je objavila nekoliko tekstova o posljednjim godinama njegova života. Umrla je osam godina kasnije, a pokopana je pokraj njega na groblju Montparnasse.

Ivana Horvat