Konvencionalna biografija naše najveće pjesnikinje 20. stoljeća, zabilježit će rođenje na otoku Zlarinu, 10. travnja 1922., školovanje na Visu, u Šibeniku i Splitu. U toj kratkoj biografiji uvijek stoji da je bila odlična učenica koja se sama uzdržavala instrukcijama od 14. godine. Nakon mature u Splitu, pred sam Drugi svjetski rat, upisala je studij romanistike u Zagrebu. Nakon rata nastavila je studij, no prebacila se na čistu filozofiju. Na omladinskim radnim akcijama, na pruzi Šamac - Sarajevo oboljela je od tifusa i izgubila ponešto od vatrenih ideala, što se nije libila pokazati svojom prvom zbirkom poezije “Zore i vihori”, koju je objavila sa 25 godina. Otada, živjela je isključivo od svog književnog rada. Pisala je pjesme, drame, prozu, dječju poeziju. Prevodila je Rilkea, Heinea, Goethea, prevodila je i s francuskog, bugarskog, slovenskog.

Njezin pjesnički opus koji stranci često uspoređuju s onim Ane Ahmatove preveden je na 14 jezika. Dobila je brojne nagrade, no bila je samo dopisna članica HAZU. Članove naše Akademije nije štedjela “otpora i prijekora”, baš kao ni vlastodršce, licemjere, čankolize i sve druge moralne nakaze kojima je bila napučena “njezina Hrvatska” o kojoj je pisala zadnjih dvadesetak godina u svojim brojnim zbirkama satirične poezije, što ih je sama opisala kao “SOS smrtnika u svemir, jer kome ćeš se drugom obratiti”. Istinski je voljela slabe, nemoćne, prosjake, studente, siromašne, nesretne...

Proročanski epigram

Kad sam radila intervju s tom umnom, duhovitom, plemenitom, zaigranom, ali istovremeno i gnjevnom, mračnom, paranoičnom pjesnikinjom rekla mi je da nikoga više ne štedi jer “u mladosti duguješ mnogima, u starosti jedino sebi”. U to vrijeme napisala je i proročanski epigram protiv poezije i vlastita lirskog opusa: “Poezijo, skini nam se s kurca/nije vrijeme da se u snu bunca./Jeziku je otupio mač./Naš je život - politički trač!” Tvrdila je: “najviše mrzim kad me zovu poetesa, kad patetično gnjave sa stvaranjem i poezijom”, jer o poetesama se pišu disertacije i održavaju seminari, one ne bi trebale živjeti na kraju grada, u stanu bez vode i grijanja.

Zagreb je tad, posve lucidna, ali puna bijesa nazvala svojim mrtvozornikom, jer su je u tom gradu napadali i gazili svi moćni muškarci u svim ustanovama, od institucija vlasti do Društva književnika Hrvatske I HAZU: “Zagreb nije mjesto za ljude kao što sam ja, ljude sa sudbinama... Ovo je za pjesnikinje opasan grad.” Nazvala je Zagreb gradom “pizdeka i vještica” i inzistirala da baš tako napišem.

Život hrvatskog jezika

Nedugo nakon tog intervjua Matica je konačno tiskala “Noć za pakost: Moj život u 40 vreća” (2001.), njezin “autobiografski roman s ključem”. Tu svoju autobiografsku prozu dugo je pisala i skrivala u stanu u Dubravi, pretrpanom vrećama za smeće u kojima je držala bilješke, pjesme, prijevode, skice, crteže...
U njoj je objasnila da je “najlakše reći da je luda naša najveća pjesnikinja”, no njoj su i “u njezinoj ludosti puti i dalje čisti, pogled jasan i misao prodorna”. Na drugom mjestu, već dugo oduševljena istokom, Indijom, islamom objasnila je da je “za kršćanstvo presudno Trojstvo... za Pitagorin poučak trokut. Samo na “trećem oku nemam mrenu”.

Čitav život odlazila u Beograd, Novi Sad, Sloveniju, Sofiju, no uvijek bi se vratila u Zagreb, možda i zato jer je živjela život hrvatskog jezika.

Kreativno ‘treće oko’

Sredinom šezdesetih bila je udana za Bugarina o kojem je uvijek najljepše pričala, iako je i s njime živjela veoma siromašno i bila žrtva političkih manipulacija.U to vrijeme nije ni pisala ni čitala, kako je sama rekla.

Vesna Parun u mladosti je bila lijepa, rasna Mediteranka. Kad je oboljela od tumora štitnjače, odbijala je operacije jer je svojim “trećim okom” osjećala da je upravo u njemu sva njezina kreativnost. Pjesnikinja kakvu poznajemo iz njezinih najljepših pjesama bila je izrazito putena, silno nesretna žena željna ljubavi.

Sjetimo se samo gotovo erotskih stihova, čistih poput Pjesme nad pjesmama, iz njezine najpoznatije pjesme “Ti koja imaš nevinije ruke”: “Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom će biti ponizne... Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika...”

Njezinu najraniju mladost obilježila je velika i tragična životna priča koja je počela u Splitu, dok je bila učenica. O njoj je pisala, često se na nju vraćala. Puno kasnije, u starosti, inzistirala je da je Sirijac Adnan, student medicine kojeg je upoznala na ulici i primila u svoj dom kad je već bila u zrelim godinama, njezin jedini istinski duhovni dvojnik, muškarc kojeg je najviše voljela i koji joj je najviše dao. Pred kraj, ipak je lirski odredila svoj život: ”Ljubav je zemljovid duše. Moj zemljovid. Bože, ne otimaj mi ga!”

Nada Mirković