Danas je situacija bolja, ali smo još daleko od prevladavanja ove vrste diskriminacije. I dalje se obožava mladost, snaga, ljepota, zdravlje, moć i bogatstvo, što predstavlja jedan vid idolopoklonstva. Oni koji nisu ni zdravi, ni moćni, ni snažni, ni lijepi, predstavljaju na određeni način ljude drugog reda, koji preživljavaju na društvenim marginama. Što bi se dogodilo da je sličnu sudbinu doživela Helen Keler, slijepa i gluha djevojčica od 19 meseci? Izgubili bi jednu vrlo markantnu figuru u kulturnoj povjesti XIX stoljeća, koja i danas inspirira ne samo ljude sa hendikepom, već i svakog čovjeka koji teži duhovnosti i humanosti.

Kako je slijepo i gluho dijete postalo svjetski poznata književnica i javni govornik?

Helen Keller je prije svoje bolesti bila je milo i zdravo dijete. Kao i sva djeca njenog uzrasta mogla je hodati i reči nekoliko jednostavnih riječi. Ali, iznenada, s dvije godine, bolest ju je odvojila od izvanjskog svijeta i lišila vida i sluha. Kao da je nezasluženo bačena u mračnu zatvorsku ćeliju iz koje nije bilo izlaska.

Helen je bila znatiželjno i uporno dijete. Služeći se ostalim čulima ubrzo je počela istraživati svijet oko sebe. Pratila je majku gde god je ona išla, držeći se za njen skut. Naučila je prepoznavati ljude opipavajući im lica ili stvari. U vrtu se orijentirala po mirisu cvijeća i drugog bilja, i po osećaju vrste tla pod njenim nogama. 
Sa 7 godina izumjela je 60 znakova pomoću kojih je komunicirala sa svojom familijom. Karakterizirala ju je iznimna inteligencija i čudesna senzitivnost. Vrlo brzo je shvatila da se razlikuje od drugih ljudi. Željela je govoriti, ali bez obzira koliko se trudila, nije uspijevala da je razumiju svi ljudi oko nje. To je stvaralo veliki bijes u njoj. U momentima frustracije bacala bi se po sobi, udarala i vrištala...

Kako je odrastala, njeno nezadovoljstvo je raslo. Postala je divlja i goropadna, a ako nije dobijala ono što želi bjesnila je sve dok njena obitelj ne bi popustila. Po savjetu liječnika, njena obitelj je unajmila tutora. Bila je to Anne Sullivan, koja je potjecala iz izrazito siromašne sredine. I sama je izgubila vid kada je imala pet godina, ali na sreću, dospjela je u Perkinsonovu školu za slijepe u Bostonu. Poslije dvije uspješne operacije, vraćen joj je vid, i diplomirala je sa odličnim ocjenama. O dolasku učiteljice Anne Sullivan, Helena je u jednoj svojoj knjizi, mnogo godina kasnije, napisala: "Tako sam izašla iz Egipta i stajala pred Sinajem, a neka božanska sila dodirnula je moj duh, tako da sam sagledala mnoge divote. A sa svete planine dopro je do mene glas koji je govorio: 'Znanje je ljubav, svjetlost i moć'."

Anne je brzo uvidjela je da bi osposobljavanje za komunikaciju frustriranu djevojčicu pretvorilo u drugu osobu. 
Međutim, prije nego što je to dijete trebalo naučiti nečemu, morala je da uspostavi kontrolu nad njom, jer kad ju je Anne pokušala navesti da uradi ono što ona nije željela, Helen bi odgovorila vrištanjem, udaranjem i griženjem. Anne je, jakom voljom i upornošću ipak pobijedila.

(Na slici dolje Helen i njena učiteljica koja ju je pratila 50 godina -Anne Sullivan)

Anne je naučila Helen ručnu abecedu. To je jezik znakova u kojem svakom slovu odgovara jedan znak, "otkucan" u ruku slijepo-gluhe osobe. Na taj način se mogu izražavati kompletne misli. Prva riječ, pomoću koje je Helena shvatila da svaka stvar ima ime bila je VODA. Anne je povela Helen do slavine i dok je voda klizila niz Heleninu ruku, učiteljica joj je otkucavala slova reči voda. Ponavljala joj je otkucaje iznova, sve dok Helen nije shvatila. Tada je Helen zaključila da vjerovatno svaka stvar u svijetu oko nje mora imati ime. Potrčala je okolo i za sve što je doticala želela je saznati ime.

Anne je nastavila učiti svoju znatiželjnu malu prijateljicu nekoliko narednih godina. Govorila joj je o svemu što se dešavalo oko njih, spelujući joj sve u ruku, koristeći se više kompletnim rečenicama nego pojedinačnim riječima.Trudila se učiti Helen onim stvarima koje su zaokupljale njenu pažnju. Anne je tako kod nje razvijala i poticala interes za veoma široko polje tema, i vremenom je Helen uspela usvojiti informacija koliko i zdravo dijete. Metoda učenja pomoću prirode, koju je Anne primenjivala u svom radu pokazala se veoma uspješnom.

Helen je postala pristojnija, ljubaznija i uskoro je naučila da čita i piše Brajevom abecedom. Također je naučila čitati sa ljudskih usana... S vremenom je ovladala igovorom, što je veliko postignuće za nekoga ko je potpuno lišen sluha. Gospođa Fuller Sari, upraviteljica  škole koja je govoru učila djecu, čiji su vid, sluh i osjećaji za ukus i miris bili nepovratno uništeni nekom bolešću, započela je rad i sa Helen Keller. Brzo je učila...

Učiteljica Anne uvidjela je da je Helen potrebno više redovnog rada ako želi da ostvari svoju ambiciju odlaska na studij. Godine 1888. obje su otišle u Perkinsonov institut za slijepe u Bostonu i tamo je Helenino učenje nastavljeno, ali sa dodatnom opremom i knjigama koje je škola osigurala. Zatim su 1894. godine nastavile obrazovanje u Školi za gluhe Right Hamson u New Yorku. Posle tri godine odlaze u žensku gimnaziju u Cambridgeu, gdje sprema za prijemni za Redcliff koledž. Anne je pohađala nastavu zajedno sa Helen u ulozi njenog interpretatora. Ona je otkucavala ono što je učitelj govorio u Heleninu ruku i prevodila knjigu za knjigom na Brajevu abecedu. Helen se pokazala kao odličan učenik. Godine 1899. upisuje studije na kojima je izučavala francuski i njemački, povijest , englesku gramatiku, književnost i Bibliju.

O Bibliji, u knjizi Moj život, Helen je zapisala: "Bibliju sam počela da čitam mnogo pre nego što sam je mogla razumjeti. Sada mi izgleda čudno što je nekada moj duh bio gluh za njen čudesni sklad. Ali kako da pišem o sjaju koji sam kasnije pronašla u Bibliji? Godinama sam je čitala, sa sve većim uživanjem i zanosom, i volim je više nego ijednu drugu knjigu. Biblija mi pruža jedno duboko, utešno osjećanje da je sve što vidimo privremeno, a da su nevidljive stvari vječite. Razumjela sam dvije velike misli: da je Bog otac sviju nas i da su svi ljudi braća. Bog je ljubav, Bog je naš otac, mi smo njegova djeca; zbog toga će se i najtamniji oblaci razići; i mada pravda ponekad biva izigrana, zlo nikada neće pobijediti." Bila je fascinirana i podvizima žena u povijesti izraelskog naroda, kao što su Ruta i Jestira, a Isusove reči iz Jevanđelja po Luci 4:18 bile su joj velika utjeha: "Duh je Gospodnji na meni, zato me pomaza da javim evanđelje siromasima i posla me da iscelim skrušene u srcu; da propovedam zarobljenima da će se otpustiti i slijepima da će progledati; da otpustim sužnje".

Kasnije su ove riječi bile i podsticaj za njen humanitarni rad.

Diplomirala je sa odličnim uspjehom 1904. godine. Imala fenomenalnu moć koncentracije i pamćenja, kao i ogromnu želju za uspjehom. Dok je studirala napisala je knjigu "Moj život" koja je postigla veliki uspjeh, a zarada je bila tolika da je mogla kupiti kuću. Helenino literarno stvaralaštvo počelo je  sa 12 njenih godina, u vidu pjesama, izveštaja, priča – od tada počinje stvarati radove koji su se transformirali u djela koja su joj donijela slavu širom sveta.

Izražena religioznost inspirirala ju je da istražuje svijet oko sebe sve više i dublje. Počela je shvaćati da postoji velika nepravda u svijetu i da se svi ljudi ne tretiraju podjednako. Sljepilo kod ljudi često je bilo uzrokovano raznim bolestima, koje su opet svoj izvor imale u siromaštvu. Posvetila je svoj život socijalnom radu u korist slijepe i gluhe djece čitavog svijeta. Borila se za bolji položaj žena i veću plaćenost radnika. U tom cilju je putovala na svih pet kontinenata. Svuda proklamira potrebu staranja o djeci bez obzira na boju kože, vjeru ili nacionalnost. 

Na jednom putovanju posjetila je i staru Jugoslaviju; 1931. godine.

Putujući, održavala je govor za govorom, hrabrila je mlade sa hendikepom, a evo misli iz jednog govora:

"Budite hrabri! Nemojte misliti na današnje neuspjehe, već na uspjeh koji može sutra doći. Uzeli ste na sebe težak zadatak, ali ćete uspjeti ako budete ustrajni, i nalaziti će te zadovoljstvo u savladavanju prepreka i uživanje u penjanju krševitim stazama, za koje, možda, nikada ne biste ni saznali da je put uvek ravan i lijep i da niste ponekad skliznuli unazad. Upamtite da ma kakav trud koji ulažemo da bismo postigli nešto lijepo, to nikada nije uzaludno. Nekada, negde, nekako, naći ćemo ono što tražimo."

Godine 1932. postala je potpredsjednik Kraljevskog nacionalnog instituta za slijepe u Engleskoj. Poslije njene smrti formirana je organizacija pod njenim imenom (1968. godine), čiji je cilj borba protiv sljepila. Danas je organizacija Helen Keller Internacional jedna od najvećih organizacija koja radi sa slijepim ljudima. 
Postala je toliko popularna da su je pozivali iz zemalja širom svijeta. Dobijala je mnoga priznanja od državnih institucija i unverziteta.

Važno je napomenuti da bez pomoći drugih, Helen ne bi nikad postigla sve što je! Njen najveći oslonac; učiteljica Anne ju je svuda pratila 50 godina!!! Bez nje bi Helen vjerojatno ostala zatvorena u izoliranom i zbunjujućem svijetu sljepila i gluhoće. Ona je prva gluho-slijepa osoba koja je postigla veliki javni uspjeh u životu. Život Helen Keler bio je i ostaće nadahnuće onih koji su fizički unazađeni, i izvor divljenja i oduševljavanja svih ljudi. Najčešće citirana Helenina rečenica je: "Ne zaboravite da slijepo dijete ne vidi vaše osmjehe, neka vam osmjesi budu u glasu, onda će ih lako osjetiti."


U pisanju knjiga pomogli su joj Anne Sullivan i njen muž John Macy. Helen svoj život posvetila jednom cilju: da bude oko onih koji ne vide, uho onih koji na čuju, glas onih koji ne govore. Neka bude uzor i nama danas! 


(Na slici dolje Helen Keller uči Charlesa Chaplina pantomimu)

(Na slici dolje desno-Helen Keller i Mark Twain)

Irena Ivančević