Zvali su je nesluh (neposlušno derište)

Većinu svog života prenijela je u memoarima ‘Ja, Maja Pliseckaja’, a u velikom dijelu knjige opisivala je život vrhunske balerine pod sovjetskim režimom. Priču koja je i ranije obrađena, između ostalog i u potresnom filmu ‘Bijele noći’ s Mihailom Barišnjikovim. 

No, kao što je slučaj i s holokaustom, svaka sovjetska sudbina je drugačija. Do koje je mjere njezina uznemirujuća, opisuje u sjećanjima na noć kad su joj odveli tatu. Maja je imala 11 godina, bila je „mršava, prestrašena, potpuno nesvjesna svega što se se događalo“. Mamu su joj odveli u gulag. Uhićena je jedne večeri, dok je vodila Maju u Boljšoj, na balet u kojem je plesala njezina teta. „Pokušavam se sjetiti kako sam te večeri završila sama u kazalištu. Bez mame, s velikim buketom krimskih mimoza za tetu“, pisala je u memoarima. Maji su tek nakon dvije godine, dopustili da je posjeti. Dopustili su joj i da mami tamo, pred ostalim logorašicama, otpleše scenu iz ‘Labuđeg jezera’. U par navrata Pliseckaja je izjavljivala da ne zna kako bi njezin život izgledao, odnosno što bi točno sovjetske vlasti s njom, da Čajkovski nije napisao ‘Labuđe jezero’.

Maja Pliseckaja  je rođena u Moskvi 1925. i bila je jedna od najvećih balerina 20. stoljeća. Boljšoju se pridružila 1943. i odmah nametnula kao jedna od najvećih plesačica svoje generacije. Briljantna u velikim klasičnim ulogama, plesala je u Boljšoj teatru gotovo 50 godina i nadaleko nadmašila dob u kojoj klasične balerine odlaze u mirovinu. 

 

Njezino je odrastanje bilo tragično. Rođena u Moskvi 1925. godine, u uglednoj židovskoj obitelji, Maja Mihajlovna Pliseckaja ima obiteljsku baletnu tradiciju. 

Otac Mihael bio je inženjer i komunist porijeklom iz Bjelorusije, a mama Rahil, koja je umrla u visokoj starosti, u 91. godini, filmska glumica iz klana Messerers, koji su bili članovi Boljšoj teatra. Njezina tetka Sulamif bila je među prvim primabalerinama Sovjetskog Saveza. S devet godina, 1934., Maja je krenula u baletnu školu. Bila je nezimjerno talentirana. Tri godine kasnije njezin je otac uhićen i ubijen, a mama poslana u radni logor u Kazahstanu kao žena neprijatelja naroda. 

Očev krimen bilo je već spomenuto zapošljavanje nekog tko je bio blizak Lavu Trockom. U svojoj opsežnoj autobiogafiji “Ja, Maja Pliseckaja”, koja je objavljena na 13 jezika i zbog koje primabalerina zapravo rijetko daje intervjue i ne želi odgovarati na pitanja o svojoj prošlosti, napisala je osobnu ispovijest, i sve detalje o tome kako je bilo živjeti u tako dramatičnim uvjetima, kada je sve bilo moguće i kada su ljudi nestajali preko noći. Na neki način, Maja Pliseckaja bila je najveći talent Sovjetskog Saveza, bila je žena koja je svojim talentom uspjela pomaknuti i tvrde aparatčike, slomiti komunistički establišment koji punih pet godina najsjajniju zvijezdu Boljšoj teatra nije puštao preko granica SSSR-a jer nije imala putovnicu.

Majina tetka Sulamif brinula se o djevojčici, njezin muž Asaf preuzeo je brigu o Majinu bratu koji je također završio baletnu školu. Dvije godine nakon smrti oca, Maja odlazi u posjet majci u logor u Kazahstanu i pred očima logorašica pleše joj scenu umirućeg labuda iz Labuđeg jezera Pjotra Iljiča Čajkovskog. To je vrhunac drame u logoru. 

Najveća balerina svih vremena završava baletnu školu Boljšoj unatoč činjenici da je sve protiv nje. Odmah je dobila rang primabalerine jer su takav talent, ljepota i gracilnost pokreta i u izuzetno plodnoj ruskoj baletnoj školi bili prava rijetkost. Balet ju je spasio od progona i zato je svojoj profesiji posvetila čitav život, plešući i u starosti, a plesat će sve dok je živa, ako ne tijelom, onda u srcu.

U dobi od 84 godine možda bi L’Orealu ili kakvoj drugoj kući koja proizvodi čarobne kremice bilo pametnije da svrgnu plastičnu Jane Fonda i za repliku “ja to zaslužujem” angažiraju gospođu Pliseckaju koja svoju starost ne osjeća. Ne osjećaju to ni ljudi koji s njom razgovaraju. Vitke figure, krhka, ali karizmatična, Maja Pliseckaja ima osmijeh koji plijeni i oči koje, ispod debelog sloja eyelinera plamte jednakom životnom strašću i radosti kao da se radi o dvadesetogodišnjakinji. Glas joj je dubok, njezine slavne ruke, kojima je dočaravala pokrete labuda ili Carmen, pažljivo manikirane. 
Bore su, dakako tu, ali ih ona ponosno nosi. Mada je u svoje vrijeme bila baletni “div” jer je visinom odskakala od prosjeka, ima ispod 170 centimetara, a nosi cipele na srednje visoku petu. Izuzetno snaga plamti iz toga sitnog tijela koja je na sceni prirodno, u svom ambijentu. Maja je voljela svoju publiku i ona joj je uzvraćala obožavanjem bez obzira tko je sjedio u prvome redu, slavni ljudi ili tek obični smrtnici koji su u baletnoj predstavi doživljavali ostvarenje nekih svojih snova i maštanja.


Ples i u 80-ima
Maja Pliseckaja nije se predavala, na svoj 83. rođendan plesala je u Parizu u sklopu rođendanske proslave, na poziv dugogodišnjeg prijatelja, modnog dizajnera Pierrea Cardina koji je također duboko zakoračio u osamdesete. Nekoliko godina ranije, 20. studenoga, kada je rođena, proslavila je 75. rođendan u Boljšom teatru u nazočnosti tadašnjeg predsjednika Vladimira Putina, koji je s njom otvorio tu iznimnu baletnu večer dužu od pet sati. Balerina je otplesala insert iz baleta ”Isadora” na Schubertovu glazbu. Zatim je otplesala koreografiju ”Ave Maja” koju je upravo njoj posvetio Maurice Bejart.

Balerine i baletani moskovskoga Boljšog teatra izveli su nekoliko prizora iz ”Don Quijotea”, njezina najdražeg baleta. Nakon susreta s njom, svatko bi poželio da je takav u svojim osamdesetima, zdrav, vitalan, lijep, duhovit i  skroman. Maja Pliseckaja živi životom dobrostojeće umirovljenice. 

Maja Pliseckaja umrla je prije tri godine Većinu svog života prenijela je u memoarima ‘Ja, Maja Pliseckaja’, tiskanim krajem 1994. godine. Napisala ih je, navodno, sama. U velikom dijelu knjige opisivala je život vrhunske balerine pod sovjetskim režimom. Priču koja je i ranije obrađena, između ostalog i u potresnom filmu ‘Bijele noći’ s Mihailom Barišnjikovim. HTV ga reprizira barem jednom godišnje pa je i ovdje desetljećima popularan. No, kao što je slučaj i s holokaustom, svaka sovjetska sudbina je drugačija.

Do koje je mjere njezina uznemirujuća, opisuje u sjećanjima na noć kad su joj odveli tatu. Maja je imala 11 godina, bila je „mršava, prestrašena, potpuno nesvjesna svega što se se događalo“. Po njega su došli u zoru, u filmskoj maniri koju je detaljno opisala: „Mama je izgledala neugledno. Bila je nesređena, raščupana i trudna, s ogromnim trbuhom. Tiho je jecala i škrgutala. Mlađeg brata su mi grubo probudili pa je urlao. Tata, blijed kao snijeg, oblačio se drhtavim rukama. Bilo ga je sram pred susjedima. Svjedokinja Varvara, prosta domarka naše zgrade, nije propustila zgodnu prigodu da se uliže vlastima. „Ne mogu dočekati da vas sve pobiju, vi ogavni neprijatelji naroda“, urlala je s cigaretom među zubima. Zadnje što sam čula bile su riječi mog tate: „hvala Bogu, ovo će se konačno riješiti“. A onda su ga odveli i zatvorili vrata za sobom“. Umrla je prije tri godine, stara 89 godina, od srčanog udara. 

Komentari

Ostali članci