Puno godina je rušenje kuća bilo rutina u području koje se poslije sporazuma iz Osla naziva Oblast A – a to je više od 60% Zapadne obale, gde se nalaze gotovo sva izraelska naselja na toj teritoriji. Palestinci koji tu žive nemaju gotovo nikakvih izgleda da dobiju građevinsku dozvolu od odbora koji pregleda prijave i u kojem prevladavaju izraelski doseljenici; obitelji su velike i na kraju, dovedene do očajanja, pribjegavaju ilegalnoj gradnji. Onda civilna administracija – to jest vojna jedinica okupacijske vlasti – dolazi i ruši te kuće. Teško je to gledati, posebno zimi.

Slična nedjela bezrazložnog nasilja događaju se redovno u palestinskom Istočnom Jeruzalemu, sa istim zakonskim obrazloženjem. Tako je 22. studenog izraelska vojska uništila kuću (a s njom i svu ušteđevinu) porodice Abu Khdeira, dom za 27 ljudi, među njima i mnogo djece, u četvrti Shuafat. U kvartu Sheik Jarrah, takođe u Istočnom Jeruzalemu, više od 60 palestinskih obitelji očekuje rješenje izraelskih sudova kojim će biti proterani iz svojih domova, zajedno sa još 67 obitelji u kvartu Silvan. Sve to se događa u gradu na koji se odnosilo Trumpovo priopćenje.

Zasad nema ničeg novog u ovoj nesretnoj litaniji. Ali u posljednjih nekoliko nedjelja vidjeli smo dramatično pogoršanje na lokalnom nivou. Ovo što se sada događa nije niz izoliranih rušenja, već pokušaj da se iskorijene cijele zajednice. U Ein Hilvehu i Um Jamalu na sjeveru doline Jordana palestinski pastiri obaviješteni su lecima nemarno ostavljenim pored puta da će njihova sela biti evakuirana. Stotine ljudi će ostati bez doma. Četvrtog prosinca kancelarija državnog tužioca najavila je u priopćenju vrhovnom sudu da će biti srušeno 40 % sela Susija, na južnim hebronskim brdima. Susija je već doživjela više valova demoliranja, ali ovaj će, možda nepovratno, obogaljiti selo. Među kućama koje će biti uništene je i seoska škola.

Slično tome, logor Jahalin Beduin u Khan al Ahmaru, na istočnom obodu Jeruzalema, biti će zbrisan zajedno sa svojom modernom, ekološkom školom (prvom u tom području), a njegovi žitelji raseljeni, vjerojatno na nezdravi teren u Abu Disu, u blizini općtinske deponije otpada. Pritisak da se proganjaju Beduini dolazi od izraelskih doseljenika koji žive preko puta Khan al Ahmara, u jeruzalemskom predgrađu. Izrael je odbio povezati Kan al Ahmar na električnu mrežu i uskraćuje vodu njegovim žiteljima; pored toga, zabranjuje im direktan pristup autoputu Jeruzalem-Jerihon koji prolazi pored njihovih kuća. Khan al Ahmar je dio šire grupe beduinskih sela u ovom području (oko 1.400 ljudi) čije je iseljenje najavljeno.

Šta je izazvalo pojačana rušenja i protjerivanje palestinskih zajednica u Jeruzalemu i na okupiranim teritorijama? Jednostavno: premijer Benjamin Netanijahu i njegovi ministri pocjenjuju da je sada povoljan trenutak za kampanju postepenog etničkog čišćenja. Kad Netanijahu kaže, kao što je nedavno rekao, da stanje u Izraelu nikada nije bilo bolje, on bar djelimično misli na uništenje palestinskog nacionalnog pokreta. Siguran sam da je upravo to svo vrijeme bio njegov cilj. Palestinci na okupiranim teritorijama su zaista iscrpljeni, demoralirani, ograđeni u male, nestalne enklave u kojima nemaju osnovna ljudska prava, gde im zemlja i druga imovina svakog časa mogu biti oduzete i gde mogu biti uhapšeni i zatvoreni. Oni su danas uglavnom paralizirani očajanjem. Trumpova objava mogla bi da ih razmrdati, vidjeti ćemo.

Dve najozbiljnije izraelske iluzije su, prvo, zamisao da Izrael vojnom silom može zatrti nacionalne težnje miliona Palestinaca, i drugo, da je sukob između Židova i Palestinaca u Svetoj zemlji jednostavna igra u kojoj može pobijediti samo jedna strana. Istina je očigledno suprotna. Ili će obje strane zajedno dospjeti u nekakav neizbježni pakao koji su same sebi priredile ili će naći način da se zajedno razvijaju u ovom ili onom političkom sustavu – dve države, jedna dvonacionalna država ili konfederacija koja svakoj strani omogućuje autonomiju i sigurnost. U svakoj takvoj shemi Zapadni Jeruzalem će biti prestolnica Izraela a Istočni Jeruzalem, kako god konfiguriran, biti će palestinska prestolnica. Bilo bi korisno da je Trump rekao nešto slično, umjesto što se priklonio Netanijahuovoj viziji surove dominacije.

Možda će se na kraju dve prestolnice preklapati na neočekivane načine i ne-tako-sveti-grad će možda dobiti specijalni status.

Vjerovati danas da Izrael može naprosto progutati cijeli grad, pa i njegovo palestinsko stanovništvo (oko 340.000 ljudi ili približno 40% stanovništva), znači gajiti opasnu fantaziju. Ta fantazija drži u svojoj vlasti sve pristalice ekstremne desnice u Izraelu, među njima i umove većine ministara u vladi. Štaviše – upravo tu Trumpovo priopćenje izaziva najneposrednije posljedice – uvjerenje da se Palestinci mogu pokoriti i otjerati čistom silom tijesno je povezano sa dalekosežnim aneksionističkim programom koji pokreće izraelsku politiku.

Mnogi izraelski komentatori smatraju da Trumpov potez samo potvrđuje očigledno realno stanje, kao kada bi se Francuzima priopćilo da SAD priznaju Pariz za francusku prestonicu. Tim mudracima izmiče poanta.

Kao što se jasno može vidjeti iz lokalnih reakcija, saopćenje je duboko uvrijedilo Palestince. Ono što oni doživljavaju svakoga dana je odsustvo uzajamnosti, čak i njenog privida. Još gore: oni vide kako izričita prijetnja masovnim raseljavanjem i progonom postaje jača jer su je SAD poduprle posljednjim potezom svoga predsjednika.

Suprotno konvencionalnom mišljenju, Jeruzalem u suštini nije simboličko pitanje već pitanje ravnoteže moći. Arabist Bernard Luis je jednom rekao da je srž izraelsko-palestinskog problema to što najgrublja nacija na svijetu dijeli mali prostor s narodom najosjetljivijim na uvrede. Dovoljno je voziti nekim izraelskim putem da bismo se uvjerili u prvi dio Luisovog iskaza. Izraelci su grubi ne samo prema Palestincima već i jedni prema drugima. Za Palestince se uvreda produbljivala tokom cijele povijesti međusobnih sukoba; sada je to gnojna rana koja možda i ne može zacijeliti. Ima tu još nešto. Palestinci doživljavaju Jeruzalem, uključujući naselje Haram al Shariff sa džamijom Al Axa i Hramovnom gorom, kao jedini neotuđivi posed koji još imaju – ako se ne računaju nekoliko maslinovih stabala i mnogo kamenja. Samo to i ogromni ljudski potencijal koji tek treba stvoriti svoje mjesto na svijetu.

Izraelci desetljećima pokušavaju uvjeriti sami sebe da su Palestinci nevažni za cionistički projekt; da će oni, uz malu pomoć izraelske vlade i vojske, iščeznuti. Tu tezu stalno opovrgavaju novi valovi nasilja. Moguće je da smo na polaznoj točki nove runde. Izrael nema unutrašnju snagu da se oslobodi svoje odbojne mitologije, ali nije nemoguće da će se osloboditi, i to uskoro, iz pogubnog stiska Netanyahua i njegovih suradnika.

S obzirom na pričinjenu štetu, sada je možda kasno za stvaranje dvije suverene države zapadno od rijeke Jordan. Evo kako je Trump doprinjeo tom zaključku, po reijčima palestinskog pregovarača Saeba Erekata: „Predsjednik Trump je poručio palestinskom narodu: nema ništa od dvije države. Sad je vrijeme da se pređe na borbu za jednu državu s jednakim pravima za sve koji žive u povijesnoj Palestini, od rijeke do mora“. Ako dođe do te promjene, vidjet ćemo pojavu i jačanje nečeg sličnog pokretu protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici.

Taj proces izraelska desnica neće moći kontrolirati. Mnogi aktivisti na obje strane osjećaju da je ta borba već otpočela. Trumpova odluka o Jeruzalemu, pošto je u početku odbilo palestinskog partnera, može označiti kraj američkih pokušaja posredovanja u tom sukobu; kakve god olakšice sadržao mirovni paket koji, kao što se pretpostavlja, sklapa američka administracija, malo je vjerojatno da će on ikada početi provoditi.

Možda je on osuđen od samog početka imajući u vidu Trumpovu očiglednu podršku Netanyahuovom viđenju stvarnosti, to jest ekstremnoj perspektivi izraelskih doseljenika. Prije nekoliko nedelja, sa svojim prijateljima aktivistima pratio sam neke palestinske pastire u dolini Jordan. Sreli smo nekoliko mladih doseljeničkih huligana iz jednog od novih, nezakonitih naselja koja se, kao i uvijek, nalaze na otetoj palestinskoj zemlji. Pokušali su nas uvući u razgovor – njima smo mi „mirovnjaci“ egzotična i opasna vrsta – pa smo započeli debatu o tome šta je ispravno a šta nije. Poslje nekoliko minuta jedan od njih je rekao:
„U pravu ste u jednoj stvari. Čisto ljudski govoreći, ono što radimo ovim Palestincima je nečovečno. Međutim, kad malo razmislite, shvatiti ćete da to neizbježno slijedi iz činjenice da je Bog obećao cijelu zemljuŽidovima, kao što piše u Bibliji. Ne radi se, dakle, samo o tome da mi ne želimo ove pastire na ovoj zemlji. Ne želimo ih nigde, ni na jednoj zemlji. Želimo da ih nema.“

David Shulman*

The New York Review of Books

*Autor je profesor emeritus na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu i aktivist u arapsko-židovskoj organizaciji Ta’ayush.

Prevela: A.D.Brkić