Tisuće ljudi sjatilo se u Davos. U povijesti svijeta takva koncentracija bogatstva po kvadratnom metru nije zabilježena. Njihovo zajedničko bogatstvo mjeri se stotinama milijardi dolara (blizu trilijuna). Ove godine, kao i prethodnih šest ili sedam, jedna od tema koje će se baviti industrijalci, milijarderi i poslodavci s četiri strane svijeta bit će - nejednakost.

Usputno, na marginama službenog programa, spomenuti će monopolistički položaj svojih kompanija, kako ucjenjuju državne uprave da bi izbjegli plaćanje poreza, kako zabranjuju organiziranje radnika u svojim tvrtkama, kako koriste hitnu pomoć za prijevoz radnika koji se onesvijeste od vrućine (zbog štednje na klimatizaciji), kako prisiljavaju zaposlenike da koriste socijalnu pomoć ili kako se bore za porezne stope od 0 do 12  % (od Trumpa do Romneyja).

Ako dolaze iz zemalja u razvoju, vjerojatno će u jednom trenu razmijeniti iskustva o tome kako odgoditi isplatu plaća za nekoliko mjeseci i u međuvremenu najpovoljnije investirati taj novac, kako uštedjeti na standardima zaštite na radu, kako otkupljivati ​​privatizirane tvrtke za kikiriki ili pretakati sredstva na offshore račune na Karibima.

Tijekom tog vremena stalno će se brinuti o siromaštvu i nejednakosti, središnjim temama našeg doba.
Ipak, iz nekog razloga oni ni ovoga puta neće uspjeti pronaći dovoljno novca, vremena ili lobista za usvajanje politika za koje se zalažu u službenom dijelu programa: povećanje poreza za 1% najbogatijih i velika nasljedstva, osiguravanje pristojnih nadnica, smanjenje razlika u dohotku između direktora i radnika, veće ulaganje u državno školstvo, olakšan pristup financijskim sredstvima za srednju i radničku klasu, ujednačavanje oporezivanja kapitala i rada, suzbijanje korupcije u javnim nabavama i privatizacijama.

Budući da vlade potiču vlade da nešto poduzmu oko rastuće nejednakosti, one su posve neuspješne - žale li se na to? - Ne čudi nas što se ništa ne postiže. Provode se politike koje imaju upravo suprotno djelovanje: Trump je, kao što je obećavao ili prijetio, isposlovao povijesno smanjenje poreza za bogate, dok Macron podliježe čarima kasnog tačerizma. Ništa se dobro ne događa u zemljama u razvoju (jedina važna iznimka su kineske antikorupcijske kampanje).

Bizarno je da se povratak industrijskim odnosima i poreznoj politici s početka 19. stoljeća vode ljudi usta punih jednakosti, poštivanja prava, sudjelovanja i transparentnosti. Nitko od njih vjerojatno neće glasovati za Zakon o gospodarima i slugama ili prisilnom radu. Ali zbog okolnosti, dogodilo se da je jezik jednakosti upregnut u jaram politika strukturne nejednakosti kakve nisu viđene u posljednjih pola stoljeća ili više.

I zaista, mnogo je profitabilnije sazivati konferencije za novinare i izlagati nebulozne planove da se 90 % bogatstva za ko zna koliko godina i uz ko zna kakve računovodstvene makinacije podijeli u humanitarne svrhe, nego pošteno platiti svoje snabdjevače i radnike ili odustati od prodaje podataka o korisnicima. Jeftinije je zaljepiti naljepnicu o fer trgovini nego se lišiti usluga povremeno i privremeno angažirane radne snage.

Oni ne žele dati plaće od kojih se može živjeti, ali će rado pomoći filharmonijski orkestar. Organiziraju radionice o transparentnosti u državnoj upravi, ali zabranjuju sindikate. Sljedeće godine će se ponovo okupiti i možda oboriti rekord u koncentraciji dolarskog bogatstva po kvadratnom metru. Teme u konferencijskim salama i na marginama skupa biti će iste. I to će se ponavljati unedogled… sve dok mu ne dođe kraj.