Naravno, uskoro će možda prevagnuti hladnije glave. Kina će vjerojatno naći nezvanični diplomatski način da ubijedi Sjevernu Koreju na povlačenje iz najnovije svađe s Washingtonom. Uprkos svojoj najnovijoj pretnji da će napasti američku bazu na pacifičkom otoku Guam, režim u Pjongjangu mogao bi i sam zaključiti da najnovija eskalacija ugrožava njegov opstanak. Ili bi generali koji ga sada podržavaju – John Kelly kao šef kabineta, Jim Mattis kao sekretar obrane – mogli nagovoriti Trumpa da se povuče sa ivice.
Ali nemojmo se zavaravati. Riječi koje je Trump izgovorio u utorak gurnule su Sjedinjene Države ka ponoru nuklearnog sukoba sa Sjevernom Korejom. Nadajmo se da će obe strane ustuknuti, ali nemojmo se zavaravati. Stojimo na ivici i Trump nas je tu doveo.

Za to su krive reči koje je predsednik upotrebio. Prijetiti Kim Jong Unu „ognjem i gnijevom“ dovoljno je ratoborno. Ali dodavanjem riječi – „kakve svijet dosad još nije vidio“, postaje sasvim izvjesno da se govori o nuklearnom napadu na Koreju.

Razmotrimo očigledne posljedice takvog napada. Na Korejskom poluotoku živi sedamdeset pet miliona ljudi. Tamo je stacionirano i 30.000 američkih vojnika oba spola. Koliko njih će umrijeti ako Trump ostvari svoju prijetnju? Da i ne spominjemo potonju odmazdu i eskalaciju, mogućnost da Rusija i Kina upotrijebe vlastito nuklearno oružje. Zato su svi prethodni američki predsjednici koristili najtrezveniji jezik kad su govorili o Sjevernoj Koreji. Nastojali su smanjiti napetost, a ne povećavati.

Govori tiho i nosi veliku batinu indecision

Sad je situacija drugačija. Trumpova fraza „oganj i gnijev“ kao da je došla iz usta samog Kima, koji je ranije zaprijetio da će pretvoriti Washington u „more vatre“. Kad je američki politički komentator Howard Fineman na Twiteru upitao – „Može li tviterski rat nezrelog diktatora-luđaka dovesti do nuklearnog holokausta?“ – nije bilo sasvim jasno na koga se te riječi odnose. Obje strane u ovom sukobu sada predvode nepredvidljivi ljudi.

Svi Trumpovi prethodnici su razumjeli pristup koji je sažeto i upečatljivo opisao Theodore Roosevelt: „Govori tiho i nosi veliku batinu“. Dakle, ako nosiš veliku batinu, ne moraš vikati. Treba govoriti tiho kako nikad ne bi morao zamahnuti tom batinom. Trump je stvorio slijedeći rizik: moguće je da će on sad osjetiti obavezu ostvariti svoju prijetnju kako ne bi izgubio kredibilitet. Njegove riječi „oganj i gnijev“ nisu izvršile pritisak samo na Kima, već i na njega samog. Satjerao je samog sebe u kut.

U traganju za ranijim sličnim primjerom neki su se sjetili Harryja S. Trumana. Čuvena je njegova poruka Japancima iz 1945. godine: ako se ne predaju „mogu očekivati propast iz zraka kakva nikad nije viđena na Zemlji“. Razlike su, međutim, očigledne. Truman je to rekao pošto je bačena atomska bomba, ne prije toga. Akciji nije prethodila retorička dreka već šutnja. Što je još važnije, Japan nije predstavljao nuklearnu prijetnju za Sjedinjene Države jer, za razliku od Sjeverne Koreje, nije imao ni zametak nuklearnog arsenala.

Čak i samo spominjanje Trumpa i Trumana u istom dahu otkriva strašni besmisao situacije u kojoj su se našli Amerika i cijeli svijet. Kolika je verovatnost da se Trump oslanjao na strateški proračun? Izvjesno je da se on, kao i dosad, ponjeo impulzivno, podlegao svojoj sklonosti ka macho-govoru i sukobljavanju. Jedan komentator je sugerirao da su riječi – „kakve svijet nikad nije vidjeo“, iskočile iz Trumpovih usta zato što ih je malo prije toga upotrijebio u kontekstu američke krize. To objašnjenje je sasvim uvjerljivo.
Od osvita atomskog doba svjetski lideri su razumjeli da tim oružjem treba najopreznije rukovati. Bilo je slučajeva nuklearnog klinča, ali svaka strana je dobro znala gdje je granica i trudila se da je ne prekorači. Svaka strana se, dakle, trudila da ne kaže ništa što bi druga strana mogla pogrešno protumačiti kao okidač za rat.

I Washington i Moskva su to znali tjekom cijelog hladnog rata; svijesti o tome dugujemo i što se kubanska raketna kriza nije pretvorila u Armagedon. Većina analitičara smatra da i režim u Pjongjangu, uprkos svojoj brutalnosti, to dobro razumije, dakle da nije samoubilački. Ali nad svijetom danas lebdi pitanje koje nikad ranije nije moralo biti postavljeno: da li američki predsjednik shvaća tu suštinsku stvar, jednu od onih od kojih zavisi sudbina svijeta?

Jonathan Freedland, The Guardian

Prevela: I.Horvath