Pitanje prava na nacionalno samoopredjeljenje ponovo je aktualno i unitarističke države će se morati nositi sa tim. Čini se da je naročito ljevica psihološki nespremna za erupciju pokreta kojima cilj jest borba za demokraciju i socijalnu pravdu, ali čiji glavni pokretač više nije klasa, već nacija i etnička pripadnost. Europska unija je zarobljena u pravnom vakuumu. Njen osnivački sporazum ne uključuje pravo na samoopredjeljenje naroda – već to pravo ograničava na već priznate države, kao što je navedeno u članu 50.

Odredbe međunarodnog prava o tom pitanju postoje samo zato što su se pred kraj Prvog svjetskog rata neki ljudi žestoko borili za načelo samoopredeljenja: potčinjeni narodi nekadašnjeg Njemačkog, Austrougarskog i Ruskog carstva, predsednik Wilson (koji je isposlovao da načelo bude uključeno u utemeljujući dokument Lige naroda), i boljševici.

Prije sto godina, dakle, političari svih profila, od konzervativaca do boljševika, posjedovali su razvijeno teorijsko razumijevanje nacionalnog pitanja, sukobljenih interesa i općih načela na osnovu kojih o njima treba suditi. Danas to nije slučaj.

„Načelo“ kojim Pedro Sánchez, lider španskih socijalista, opravdava svoje protivljenje nezavisnosti Katalonije izvodi se iz odredbi ustava njegove zemlje. Ali ako ustav ima apsolutni prioritet, onda bi odredbe 2. stava u članu 1. Povelje Ujedinjenih nacija bile suvišne! Jedino načelo kojeg se drži predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani kada prekorava autonomiste u Lombardiji i Venettu je strah od „umnožavanja malih država“ – a to ne može biti argument u međunarodnom pravu!

Da bismo pošli dalje, moramo razumjeti šta se događa: zašto pokrajine, države i narodi upravo sada ponovo otvaraju pitanje prava na nacionalno samoopredjeljenje? U slučaju Španjolske i Italije to je jasno: kombinacija mjera štednje, korupcije i političke skleroze u centru sputava funkcioniranje regionalne demokracije. Tako su autonomne pokrajine kao što je Katalonija gurnuti na put nezavisnosti, dok su oblasti kao Lombardija i Veneto potaknuti zahtevati fiskalnu autonomiju od suštinski disfunkcionalnog državnog centra.

Ali u nekim drugim zemljama na djelu je dinamika akcije i reakcije: Britanija napušta EU; škotska vlada traži drugačije rješenje, što pojačava tenzije u odnosima sa centrom; republikanci u Irskoj pripremaju teren i vrebaju priliku za referendum o ujedinjenju Irske koji im je obećan devedesetih godina, kada su svi vjerovali da će ekonomija riješiti sve probleme takve vrste.

Zahtjevi za nezavisnošću se umnožavaju, a vodeće lijeve partije zaostaju u razumijevanju jednog temeljnog principa: pod određenim okolnostima, nacionalno pitanje može biti u skladu sa borbom za socijalnu pravdu. Štoviše, ono se može naći u samoj žiži te borbe. I to je situacija koja se neće uskoro promijeniti.

Nezavisno od ekonomskih teškoća i rasne polarizacije, postoji i jedan pozitivan faktor koji pokreće progresivne nacionalizme, od Škotske do Katalonije, a to je tehnološka promjena. Društva bogata informacijama nagrađuju razvoj ljudskog kapitala; zato su mogućnosti da se školujete na maternjem jeziku, da sudjelujete u bogatoj nacionalnoj kulturi, da stvarate jedinstvene lokalne ponude i prilike za ulazak stranih investicija, danas važnije nego ikad. Ako regije, narodi i države koji traže više slobode proizvode utisak da iza njihovih zahteva stoji „kulturni nacionalizam“, to je rezultat djelovanja tehnoloških promjena i globalne konkurencije. Drugi efekt djelovanja ovih sila je širenje uspješnih velikih gradova i brzo propadanje manjih mjesta. U velikim gradovima sa gustim informacionim i kulturnim mrežama možete preživeti globalizaciju. U manjim mestima to je teže.

Zato se kao logična ekonomska strategija nameće formiranje „regiona“ ili manjih država koncentriranih oko jednog velikog grada, uz razvoj suburbane i ruralne ekonomije u sinergiji sa velikim gradskim centrom, a ne velikih unitarnih država. Da Barcelona nije bila toliko globalno uspješna, podrška za katalonski nacionalizam bila bi znatno manja.

Jedan dablinski financijski savjetnik mi je rekao da irske kompanije često imaju problem kada kineskim investitorima trebaju objasniti šta je „Irska“: Guinnes, James Connolly i James Joyce nisu dovoljni. Koliko teže mora biti predstaviti im Lombardiju ili Venetto kao legitimne globalne destinacije za investiranje, uz sve negativne efekte prisustva korumpirane i polufunkcionalne talijanske države?

Razumjeti zahtjeve za secesiju i autonomiju ne znači automatski i pristati na njih: međunarodno pravo predviđa zakonite i legitimne referendume kao sredstvo provjere takvih zahtjeva – utoliko je to što su EU i Španjolska uskratile Kataloniji pravo na takav referendum sramno.

Europski sud pravde je u studenom objavio tumačenje prema kojem se primjena odredbi člana 1. Povelje UN, koji državama koje još nisu stekle nezavisnost garantira pravo na samoopredjeljenje, može nametnuti primjenom zakonskih mjera.

To tumačenje još nije testirano u Kataloniji, Flandriji ili Škotskoj, ali i to će se uskoro dogoditi.

The Guardian