Rezultati ispitivanja javnog mnijenja, su prilagođeni najvjerojatnijem ishodu budućeg glasanja. I na kraju, glasanje, ali je i ono odlučeno unaprijed. Ono što je zakazano za 18. ožujak 2018. nisu izbori, ali se to tako zove.

Rusi se suočavaju s izborom između glasanja na takvim izborima i njihovog bojkota. Odluka je teža nego što se u prvi mah čini. Argumenti za bojkot su jasni: sudjelovanje u očitoj travestiji služi samo legitimiranju njenih arhitekata. S druge strane, zagovornici učešća tvrde da izbori, čak i prljavi, izlažu režim pritisku i kreiraju šanse za promjene. Kremlj ulaže ogroman trud da ovaj spektakl isprazni od svakog sadržaja – zašto im još olakšavati posao bojkotom? Jednostavnije rečeno, svako tko bojkotira izbore dodaje svoj glas postotcima koji su Putinu potrebni za pobjedu. Ovaj argument je upitan zbog mutne veze između službenih rezultata izbora i stvarno dobijenih glasova.

Sve pobrojano iznošeno je i ranije. Ovo nije prvi, ni drugi, čak ni treći put da Rusija ima ovakve izbore. Prije šest godina, kada je Putin posljednji put bio izabran, dvojica njegovih istaknutih protivnika – bivši šahovski prvak koji je otišao u politiku Gari Kasparov i dugogodišnji opozicioni političar Boris Nemcov – pozivali su na bojkot. Ali antikorupcijski bloger Aleksej Navaljni usprotivio se njihovom pozivu. “Nema mobilizirajuće poruke u pozivu na bojkot”, tvrdio je. “Ta poruka govori: ‘Ostanite kod kuće, gledajte televiziju i budite bijesni’, ali mi smo već bijesni i čitave dane provodimo gledajući televiziju”. Takođe je tvrdio da bojkot ne bi bitno smanjio odziv birača.

U prosincu 2011, nakon bezobzirno namještenih parlamentarnih izbora, ruski građani su odjednom izašli na ulice. Činilo se kao da su cijelu zemlju preplavile demonstracije: ljudi su protestirali, a pridružili su im se poznati pisci, muzičari i glumci. Čak se i televizijska voditeljica Ksenija Sobčak, koja je preko oca imala bliske političke veze s Putinom, pridružila ovim protestima. Navaljni, Nemcov i Kasparov bili su najvidljiviji organizatori protesta. Nakon toga, u ožujku 2012. Putin na izborima osvaja 63% i brzo kreće u obračun sa svojim protivnicima. Godine 2013. Kasparov je bio prisiljen emigrirati. Nemcov je ubijen 2015. Navaljni je više puta optuživan za prevare i pronevjere. U ljeto 2013. osuđen je na petogodišnju zatvorsku kaznu, koja je promijenjena u uvjetnu nakon što je tisuće ljudi ponovo izašlo na ulice. Krajem 2014. Navaljni je osuđen na kućni pritvor, a njegov brat je, praktično kao taoc, odveden u zatvor.

Navaljni se žalio na sve ove presude Europskom sudu za ljudska prava, gdje su sve njegove žalbe usvojene. Nedavno je Europski sud presudu Navaljnom iz 2014. označio kao pristranu. Ali ministarstvo pravde Rusije još uvijek razmatra njegove žalbe, i za to vrijeme Navaljni ostaje pravomoćno osuđen, a njegov brat iza zatvorskih rešetaka. Uprkos neprestanim napadima – i fizičkim – on je uspio od svog antikorupcijskog bloga napraviti veliku, kadrovski jaku i stručnu istraživačku organizaciju koja nastavlja otkrivati slučajeve korupcije među ruskim uglednicima i objavljuje ih na svom veoma popularnom YouTube kanalu.

Ove godine, Navaljni je već dva puta pozivao na velike proteste, što je na ulice gradova izvelo više građana nego ikada ranije. Ipak, ovi protesti nisu politička akcija u pravom smislu te riječi: građani izlaze na njegov poziv, ali ne djeluju zajedno, a kada se protesti završe, odlaze kućama da tamo pojedinačno budu bijesni i gledaju televiziju.

Ove godine, on se pokušao kandidirati za predsjednika. To mu nije bilo dozvoljeno. Ruski zakoni zabranjuju krivično osuđenima da se kandidiraju za političke funkcije, tako da je formalna strana odbijanja njegove prijave zadovoljena (bez obzira na odluku Europskog suda za ljudska prava).

Ali čak i prije nego što je Navaljni pokušao registrirati se kao kandidat, stvari su se zakomplicirale.

TV voditeljica Sobčak je najavila svoju kandidaturu. Izgleda da je to bila ideja Kremlja. Svaki ruski izbori imaju po jednog kremaljskog opozicionog kandidata, pružajući tom spektaklu neku vrstu legitimnosti. Taj kandidat naravno mora biti dovoljno pitom da ne bi ugrozio Putina.

Prije šest godina, ovu ulogu igrao je milijarder Mihail Prohorov koji mi je u to vrijeme rekao da su kremaljski operativci od njega direktno zahtijevali da uđe u politiku. On danas živi u New Yorku. Za razliku od Navaljnog, Sobčakovoj je dozvoljeno pojavljivanje na televiziji kontroliranoj od vlade. Ona je tu govorila protiv ruske okupacije Krima i u korist LGBT+ prava. Sebe je pozicionirala kao kandidata protesta, tražeći od svakoga ko je protiv Putina da glasa za nju, a svoju kandidaturu nazvala je kao “nijedan od ponuđenih izbora”.

U zamršenom i zapanjujućem razvoju događaja, Sobčakova se potom pojavila na Putinovoj velikoj godišnjoj konferenciji za novinare 14. prosinca, gdje joj je bilo dozvoljeno da mu postavi pitanje. “Imam pitanje u vezi sa uvjetima takmičenja tjekom ovih izbora”, rekla je i dodala kako je Navaljni od nje tražio da pokrene ovu temu. Spomenula je optužbe protiv Navaljnog i primijetila kako i sama ima problema u kampanji, jer se ljudi boje iznajmiti joj prostor ili distribuirati njene tiskane materijale. “Ljudi shvaćaju da biti u opoziciji u Rusiji znači biti ubijen ili zatvoren, ili  nešto tome slično. Moje pitanje je: Zašto se to događa? Da li se vlasti plaše poštene izborne trke?” Putin je na ovo dao preopširan, dijelom nekoherentan odgovor, u kojem je Navaljnog, bez spominjanja njegovog imena, optužio da želi da destabilizirati Rusiju. “To ne možemo dozvoliti!”, rekao je uz aplauz svoje pažljivo odabrane publike.

U ponedjeljak 25.12.2017. Navaljnijev zahtijev našao se pred centralnom izbornom komisijom. Video koji prikazuje postupak postavljen na internet od strane Navaljnijeve organizacije mučno je gledati: to je bitka između pojedinca i birokracije, one vrste koju je Hanah Arendt opisala kao “vladavinu Nikoga”.

Navaljni je predočio svoj slučaj u korist svoje registracije kao predsjedničkog kandidata, konstatiraći da su njegove osuđujuće presude odbačene od strane Europskog suda za ljudska prava i pozivajući službenike Izborne komisije da postupaju nezavisno i po zakonu. U odgovoru, predsjedavajuća Komisije tvrdila je da nije u njenoj moći odobriti registraciju Navaljnija i nastavila sa optužbama da je skupljao novac za kampanju pod lažnim pretpostavkama i tako “radio idiote od mladih ljudi”. Koliko god pokušavao, Navaljni nije uspio angažirati službenike Komisije da se bave sadržinom njegove argumentacije. Komisija je jednoglasno odbila njegov zahtijev.

Čim je sastanak završen, Navaljni je postirao prethodno snimljen video pozivajući ruske građane da bojkotiraju izbore. Sobčakova je odgovorila citirajući Navaljnijevu izjavu od prije šest godina kako nema koristi od toga što sjedimo kod kuće bijesni i nastavljamo gledati televiziju. “Izbori ostaju jedini način da se nešto promijeni”, napisala je.

Naravno, ona pretpostavlja da je promjena u Rusiji stvarno moguća.

Masha Gessen
Izvor: https://www.newyorker.com/news/our-columnists/alexey-navalny-and-the-empty-spectacle-of-the-russian-election
Prijevod i obrada: A.D.Brkić