Govor je održan u Berlinu 10. studenog 2016. na dodjeli književne nagrade Welt.

Najprije želim priznati apsurdnost svog položaja. Dodjela književne nagrade možda je uvijek pomalo apsurdna, ali u ovakvim vremenima nelagodu ne osjeća samo primatelj, već i davatelj. Predsjednik Trump se uspinje na zapadnoj strani oceana, ujedinjena Europa zalazi na istočnoj - a mi smo ovdje, uručujemo i primamo književnu nagradu. Mnoge važnije stvari su obesmislio ovaj događaj od mog pisanja, pa ga spominjem samo zbog pitanja koje najčešće dobivam od novinara u posljednje vrijeme. Čini mi se da je ono povezano s aktualnom situacijom.

Ono glasi: "U svojim ranim romanima zvučite optimistično, a sada su vaše knjige pune očaja. Slažete li se s ovom ocjenom? Novinari mi ga obično postavljaju napetim, prepredenim tonom - kao dijete koje traži dopuštenje za nešto što je već uradilo. Pitanje je ponekad formulirano eksplicitnije: "Bili ste veliki borac za multikulturalizam. Da li sada priznajete da to nije uspjelo? "Kada čujem to pitanje, uvijek pomislim na ljude koji su odrastali u homogenoj kulturi, recimo u nekom kutku ruralne Engleske, Francuske ili Poljske, 70-ih, 80-ih ili 90-ih godina prošlog stoljeća, koji svoje živote vide kao miran tok, neuznemiren poviješću - i na nas koji smo u isto vrijeme odrastali u Londonu, sa recimo pakistanskim muslimanima u susjednoj kući, indijskim Hindusima u prizemlju i latvijskim Židovima preko puta, kojima danas netko objašnjava da je to bio samo neuspjeli društveni eksperiment.

Naravno, kao dijete nisam shvaćala da moj život neki ljudi smatraju privremenim ili eksperimentalnim: mislila sam da je to samo život. Dok sam pisala roman o Londonu u kojem sam odrastala, nisam shvaćala da je opisivanje sredine u kojoj ljudi s raznih mjesta žive relativno mirno jedni do drugih zapravo "borba" za jedno probno stanje čiji uvjeti svakog časa mogu biti opozvani.

Bila sam vrlo prostodušna, imala sam 21 godinu. Mislila sam da su povijesne sile koje su crni dio moje obitelji dovele sa zapadne obale Afrike, najprije preko ropstva na Karibe, pa preko kolonijalizma i postkolonijalizma u Britaniju jednako čvrst i stvarne kao recimo one koje su "očistile" neko talijansko seoce od Židova i održavale ga bijelim i katoličkim svih onih godina dok je moj mali kutak Engleske bivao rasno pluralan i multireligijski. Smatrala sam da je moj život podjednako smislen kao život u tom talijanskom selu i da se u oba slučaja povijesno vrijeme kreće u jedinom mogućem smjeru: naprijed. Nisam shvaćala da se "borim" za multikulturalizam time što ga prosto opisujem, ili što u njemu ne vidim začetak tragedije.

Istovremeno, ni u svojoj 21. godini nisam bila toliko naivna da povjerujem kako su rasno homogena društva nužno sretnija ili mirnija od mog prosto zato što su homogena. U školi smo učili što su stari Grci radili jedni drugima, kao i Rimljani, Britanci u 17. i Amerikanci u 19. stoljeću. Moj tada najbolji frend, a sada moj muž je porijeklom iz Sjeverne Irske, oblasti u kojoj ljudi izgledaju isto, jedu istu hranu, mole se istom bogu, čitaju istu svetu knjigu, nose istu odjeću i praznuju iste praznike, a ipak su 400 godina ratovali zbog sitne doktrinarne razlike koju su pretvorili u sveobuhvatni spor oko teritorija, vlasti i nacionalnog identiteta. Rasna homogenost nije garancija mira, baš kao što ni ratna heterogenost ne vodi nužno u propast.

***

Ovih dana su u modi nostalgična putovanja kroz vrijeme, i na desnici i na ljevici. Desetog studenog New York Times je izvijestio da 7 od 10 republikanaca više voli Ameriku iz 50-ih godina prošlog stoljeća od ove danas. Ovakva nostalgija mi je osobno sasvim nedostupna, jer u Americi 50-ih ne bih mogla glasati, da udati se za svog muža, imati svoju djecu, raditi na sveučilištu na kojem radim i živjeti u kraju u kome živim. Putovanje kroz vrijeme nema isto značenje za sve nas: za neke je ugodno, a za neke čisti horor. Mnogi ljevičari imaju vlastite fantazije o putovanju kroz vrijeme i zamišljaju da isti ideološki principi koji su nekada važili za radnička prava, socijalnu državu i ekonomiju mogu u istom obliku biti primijenjeni u globaliziranom svijetu fluidnog kapitala.

Ipak, pitanje o neuspjelom projektu - primjenjeno na omeđeni svijet moje fikcije - nije sasvim pogrešno. Točno je da su moji romani nekada bili sunčanije mjesta, nad koje su se sada navukli oblaci. To djelomično pripisujem iskustvu sredovječnosti: "Bijele zube" sam napisala kao dijete, au međuvremenu sam odrasla. Djela sredovječnosti uvijek su tmurnije od djela mladosti, jer život postaje ozbiljniji. Ali to nije jedini razlog. Kao građanka, tijekom godina sam shvatila svu složenost ljudskog društva. Ta činjenica mi je izmicala kada sam imala 21 godinu, ali mi je mnogo jasnija sada kada sam napunila 41.

Kao što moj dragi predsjednik Obama koji uskoro odlazi s dužnosti dobro zna, u ovom svijetu postoji samo postupni napredak. Povijest ljudske egzistencije je istovremeno povijest bola: surovosti, ubijanja, masovnih istrebljenja, svih vrsta pokvarenosti i cikličnog ponavljanja užasa. Nijedna zemlja toga nije pošteđena, nijedan narod nije bez krvavih mrlja, nijedno pleme nije sasvim nedužno. Ali ipak postoji iskupljujuće postupni napredak. Apokaliptičarima je to nedovoljno, ali onoj koja tako dugo nije mogla glasti, ili piti s iste pipe kao njeni sugrađani, ili se udati za osobu koju izabere, ili živjeti u određenom kraju grada...Ta postupna promjena je ogromna.

Putovanje kroz vrijeme je za novog predsjednika Trumpa, kulturne poslanike i novinare samo san koji podrazumijeva da si u davno zamišljeno vrijeme uživala ista prava i povlastice kao danas. Razumljivo je da bijeli ljudi imaju sentimentalniji odnos prema povijesti od nas ostalih: njihova prava i privilegije odavno postoje. Za crnu ženu povijest u kojoj se moglo podnošljivo živjeti mnogo je kraća. Što bih ja bila i što bih radila - točnije šta bi mi radili - 1360,1760, 1860, 1960. godine? Ne tražim pijedestal nevine žrtve. Znam da su moji zapadnoafrički preci prodavali ili porobljavali svoje saplemenike, rođake i susjede. Ne vjerujem u bilo čiji nedužan i apsolutno ispravan politički ili osobni identitet.

Ali ne vjerujem ni u putovanja kroz vrijeme. Vjerujem u ljudska ograničenja, ne iz fatalizma već iz opreza kome me uči i bliža i dalja povijest. Nikada nećemo biti savršeni: to je naše ograničenje. Ali možemo imati, i imali smo, trenutke na koje možemo biti ponosni. Ponosna sam na okruženje u kojem sam odrastala 90-ih godina. Ono nije bilo savršeno, ali je bilo puno mogućnosti. Nad moju prozu oblaci se nisu nadvili zato što se nešto savršeno ispostavilo kao isprazno, već zato što se nešto što je postajalo moguće - i što milijuni ljudi još uvijek doživljavaju kao moguće - poriče kao da ga nikada nije bilo i ne može ga biti.

***

Dok ovo pišem, shvaćam da sam se udaljila od osjećaja koje bi trebalo da prati primanje književne nagrade. S velikim zadovoljstvom primam ovu veliku čast - molim vas da me ne shvatite pogrešno. Više sam nego sretna - očarana sam. Kada sam počela pisati nisam zamišljala da će te knjige čitati itko osim ljudi oko mene, naročito nitko izvan Engleske, da ne kažem "na kontinentu", kao što je govorio moj otac. Sjećam se kako sam bila zaprepaštena kada sam krenula na svoju prvu europsku turneju, u Njemačku, s ocem, koji je prije toga ovdje bio samo 1945. kao vojnik. Za njega je naše zajedničko putovanje bilo puno nostalgije: volio je jednu njemačku djevojku 1945. i jedno od velikih razočarenja njegovog života je to što se nije oženio njome, već se vratio u Englesku i oženio najprije jednom ženom, pa onda drugom, mojom majkom.

Znam da smo bili čudan par na toj turneji: mlada crnkinja i njezin stari bijeli otac stiskaju u ruci turistički bedeker i traže mjesta u Berlinu koja je on posjetio prije gotovo 50 godina. Od njega sam naslijedila i optimizam i beznađe, jer je bio među oslobodiocima Belzena i video najgore što svijet ima za ponuditi, ali je odatle krenuo dalje, dovoljno otvorenog uma i srca, u dva promašena braka, oba s osobama druge klase, rase i temperamenta , a ipak je u životu nalazio razloga za radost.

Sada shvaćam da je on bio jedan od najmanje ideoloških ljudi koje poznajem: sve što mu se događalo shvaćao je kao pojedinačan slučaj i nije umio ili nije želio da iz toga izvodi generalizacije. Izgubio je posao, ali ne i vjeru u svoju zemlju. Obrazovni sustav ga je iznevjerio, ali ga je on i dalje poštovao iu njega ulagao nade za svoju djecu. Njegov odnos sa ženama bio je uglavnom katastrofalan, ali nije mrzio žene. Nije se oženio crnkinjom, već "Ivonom" i nije imao eksperimentalnu djecu mješovite rase, već mene i moju braću Bena i Luka.

Kako su rijetki takvi ljudi. Nisam tako naivna, ne mislim da ih je ikada u povijesti bilo dovoljno da obrazuju pristojno i tolerantno društvo. S druge strane, nikad neću poreći njihovo postojanje ili mogućnost života kao što je njegov. Bio je pripadnik bijele radničke klase, čovjek često u beznadnoj situaciji, ali je u osnovi uspio očuvati optimizam. Da je živio u drugom vremenu i drugačijem društvu, izložen drugačijim kulturnim utjecajima, možda bi postao jedan od onih gnjevnih bijelih staraca kojih se danas ljevica tako plaši. Ali ovako, od rođenja 1925. do smrti 2006. vidio je da njegova djeca uživaju blagodati civilizirane poslijeratne zaštite - besplatno obrazovanje i besplatno zdravstvo - i imao mnogo razloga da bude zahvalan.

To je svijet koji sam poznavala. Stvari su se promijenile, ali promjena nije izbrisala povijest i uzori iz prošlosti još uvijek pružaju nove mogućnosti svima nama, prilike za novu generaciju opet izgradimo svijet koji smo imali. Ni moji čitatelji ni ja više ne živimo na relativno sunčanoj visoravni opisanoj u Belim zubima. Ali pouka koju iz toga izvlačim nije da su životi u tom romanu bili iluzorni, već da napredak nikada nije postojan, da će uvijek biti ugrožen, da se mora iznova ostvarivati, potvrđivati i zamišljati da bi opstao. Ne kažem da je to lako. Nemam spremne odgovore. Po prirodi nisam politična osoba, ali ovo su najmračnija vremena koja sam osobno doživjela. Moj posao, kako ga kako ga ja shvaćam, vezan je za intimni život ljudi. Oni koji mi postavljaju pitanja o "neuspjehu multikulturalizma" žele reći da nije propala samo jedna politička ideologija, već su se promijenila i ljudska bića tako da su sada suštinski nesposobna da zajedno žive u miru unatoč svojim razlikama.

Po toj logici pisac je naivno dijete, ali ja smatram da su neistorični i naivni upravo oni koji vjeruju u fundamentalne i nepovratne promjene ljudske prirode. Ako romanopisci išta znaju, znaju to da su individualni građani iznutra pluralni: da u sebi imaju cijeli spektar mogućih ponašanja. Oni su kao složene glazbene partiture iz kojih se neke melodije mogu izvući i istaknuti, a druge zanemariti ili ukloniti, ovisno - bar donekle - od toga tko dirigira. U ovom trenutku diljem svijeta - a odskora iu Americi - dirigenti koji stoje ispred ljudskog orkestra žele čuti samo najbanalniju glazbu.

Ovdje u Njemačkoj ljudi još uvijek pamte ratne marševe. Ali nema mjesta na ovoj planeti gdje se oni ponekad nisu čuli. Oni koji pamte plemenitiju glazbu sada treba je zasviraju i potaknuti druge da je zajedno zapjevaju.
 

Prijevod i obrada: A.D.Brkić

Izvor: http://www.nybooks.com/articles/2016/12/22/on-optimism-and-despair/