8. listopada 1991. Hrvatski sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.

Tog ponedjeljka, 7. listopada, cijela Hrvatska nestrpljivo je čekala istek tromjesečnog moratorija Europske zajednice na ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske. Proglašenje neovisnosti bilo je pitanje sata... Za razliku od lipnja, Hrvatska se u vrijeme isticanja moratorija nalazila u mnogo nepovoljnijem položaju. JNA je otvoreno stala uz bok srpskim pobunjenicima, velik je dio Hrvatske bio okupiran, Jadran pod blokadom Jugoslavenske ratne mornarice, Zadar u okruženju, Dubrovnik pod granatama, a u Vukovaru su se već vodile žestoke ulične borbe.

Koliko god situacija izgledala bezizlaznom i nepovoljnom za Hrvatsku u tom trenu, na suprotnoj strani nisu bili zadovoljni razvojem situacije. Memoarska građa Bore Jovića, Veljka Kadijevića i Jevrema Cokića, izdana proteklih godina, otkriva razloge pokušaja atentata na Tuđmana. Razlozi leže u vojnom neuspjehu JNA da u kratkom vremenu slomi otpor Hrvatske. 19. rujna 1991. sve operativne grupacije pišu svoje zapovijedi za opći napad. Plan, u 10 dana osvojiti Hrvatsku. Međutim, mobilizacija u Srbiji propala je. Za to je „krivac“ bio upravo Tuđman. General Tuđman znao je što je u glavi mobiliziranog neprijateljskog vojnika koji mjesecima čeka zapovijed za napad, a ona ne dolazi. Taktikom dugotrajnog pregovaranja i intenzivnog naoružavanja, držao je JNA mjesecima u stanju pripravnosti. Nije se dao uvući u dogovoreni rat u Sloveniji, za što mu je u svojoj knjizi i general Kadijević odao priznanje, priznajući da je to bila klopka namijenjena upravo Hrvatima. (!!!)

Nakon slovenskog „operetnog rata“ JNA je demobilizirala vojsku, a novi poziv za mobilizaciji propao je. Zbog toga opći napad na Hrvatsku nikada nije niti počeo. JNA zato korigira plan. Odustaje se od općeg rata protiv Hrvatske i odlučuje zaokružiti teritorij koji kontroliraju pobunjenih Srbi. 30. rujna u Beogradu se sastaju svi komandanti vojne oblasti. Veljko Kadijević donosi odluku o skraćenoj operaciji. Plan je u jednom jakom udaru zauzeti što više teritorija u zapadnoj Slavoniji, Dubrovačko primorje, dio sjeverne Dalmacije, a u istočnoj Slavoniji Vukovar.

Napad kreće svom silinom. Hrvatski branitelji, međutim, pružaju fanatičan otpor. Ne zaboravimo bitku za Nuštar! JNA je gotovo u potpunosti zaustavljena. U Beogradu šok i nervoza. Nitko u generalštabu nije vjerovao da će rat potrajati. Slobodan Milošević ima rezervni plan. Odustaje od općeg napada na Hrvatsku, izvlači snage iz okruženja i učvršćuje osvojene hrvatske teritorije. Krivca za vlastiti neuspjeh treba kazniti. Na stolu je novi plan. Atentat na Tuđmana raketnim napadom na Banske Dvije rakete pogodile su metu, a ostale zgrade u blizini. Franjo Tuđman i njegovi gosti samo su čudom preživjeli napad.

 

Toga datuma dogodila su se još dva važna događaja vezana uz hrvatsku neovisnost!

8. listopada 1871. Eugen Kvaternik pokrenuo je Rakovičku bunu, jedan u nizu neuspjelih pokušaja da se ostvari neovisnost Hrvatske.

Rakovička buna naziv je za oružani ustanak što ga je protiv Austro-Ugarske Monarhije u području Rakovice poveo Eugen Kvaternik. Svrha ustanka bila je stvaranje nezavisne hrvatske države.

Ustanak je započeo u selu Broćancu te se istoga dana proširio i na Rakovicu i nekoliko okolnih sela. Kao cilj ustanka u proglasu je navedeno oslobođenje hrvatskoga naroda "ispod švabsko-mađarskoga gospodstva". Ustanak je vojno poduprlo nekoliko stotina krajišnika čiji je cilj bio sjedinjenje s drugim nezadovoljnim krajiškim postrojbama. 10. listopada 1871. godine austrijske jedinice opkolile su pobunjenike kraj Plaškoga. Vođe ustanka, Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach, Ante Rakijaš i većina pobunjenih krajišnika ubijena je, a na neko vrijeme prestala je djelatnost Stranke prava. Iako nije sudjelovao u buni, predsjednik Stranke prava Ante Starčević bio je zatvoren.

8. listopada 1075. u Solinu je okrunjen kralj Dmitar Zvonimir (krunom koju mu je poslao papa Grgur VII., što je bila potvrda priznanja Kraljevine Hrvatske kao međunarodnog subjekta). Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089. godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, Zvonimir je, kao i njegov prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti, jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukscesijski rat koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. bio je potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I. zatraži od pape Urbana II. i kralja Zvonimira, pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod "pet crkava". No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici su ga ubili.

Vijesti o njegovoj nasilnoj smrti nalaze se u Historija salonitana maior iz 16. stoljeća, te Chronicom breve regni Croaciae Ivana Tomašića. Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. 

Alma Draganić-Brkić