Strip ili, kako ga mnogi vole još zvati, najmasovnija crtana literatura na svijetu, oblik je umjetničkog izražavanja koji se neizostavno sastoji od slijedećih elemenata: ideje, priče ispripovijedane nizom karikaturalnih ili realnih crteža kontinuiranih likova, što ga svrstava u srodstvo crtanog i igranog filma jer i crtani i igrani film su serija sličica kao što je i strip.

Naši prostori su također izrodili velikane strip-umjetnosti, među njima ponajprije valja istaći genijalca Andriju Maurovića, koji je svojom crtačkom vještinom i nevjerovatnom originalnošću dao pečat devetoj umjetnosti bivše Jugoslavije, a danas se tretira ocem hrvatskog stripa. Andrija Maurović rođen je na današnji dan 1901. u Boki kotorskoj. Kako mu je otac po zanimanju bio vojni apotekar, stalno su se selili, pa su se tako zadesili u Krakovu, a zatim u Dubrovniku, gdje Maurović provodi djetinjstvo i stječe prve školske naobrazbe, a od najranijih dana dalo se primijetiti da je izuzetno crtački talentiran.

Crtački fajter

Dolaskom u Zagreb, njegov talent za crtanje uočava slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović i 1923. Maurovića preporučuje na Likovnu akademiju u Zagrebu. Nemirna duha i zaljubljen u crtanje, Maurović kao student nastavlja objavljivati ilustracije u gotovo svim časopisima, što se kosilo s pravilima, pa će Maurović biti odstranjen iz Likovne akademije. Velikog crtačkog fajtera ništa ne zaustavlja niti ga je pokolebalo, nastavio je i dalje sarađivati sa svim časopisima kao ilustrator i karikaturist.

Njegova ljubav prema novinskoj ilustraciji, karikaturi, a kasnije i strip-umjetnosti ostaje skoro do pred kraj života, kada se posvetio slikarstvu, ostavivši iza sebe veliki broj platana izuzetne umjetničke vrijednosti koja su sada u vlasništvu Grada Zagreba. U finalu njegova života, Grad Zagreb se nije ponio u skladu sa zaslugama Andrije Maurovića. Požalio se Maurović svojevremeno autoru ovoga teksta na loš odnos Zagreba prema njemu, rekavši da je razlog tome što on nije režimski slikar kao što je to „Edo Murtić, najobičniji špric-moler“, mada je i Maurović bio učesnik NOB-a.

Gledajući po ko zna koliko puta stripove Andrije Maurovića, a naročito strip “Djevojka sa Siere”, diveći se svakoj sličici posebno, može se izvući zaključak da je Maurović upravo ovim stripom dostigao vrhunac u stvaralaštvu, a samim time zadao pretežak zadatak kompletnoj svjetskoj strip-produkciji. Što se više promatraju njegova djela, u svakom stripu se otkriva sam Maurović, njegov karakter, pozitivni nemir ili, možda, bolje reći, životna razdraganost i životna lepršavost. Otud i neuhvatljiva, nemirna linija i vrlo težak zadatak za plagijatore stripa.

Potražnja za različitim vrstama stripa, kako bi se razbila crno-bijela tuš-monotonija, a izbjeglo koloriranje u štampariji, Maurovića je i ondašnjeg glavnog i odgovornog urednika Plavog vjesnika Nenada Brixya dovela dotle da se pristupi izradi kolor-stripova. “Djevojkom sa Siere” i drugim stripovima, s kraja 50-ih i početkom 60-ih godina proteklog stoljeća, Maurović je stripu podigao ugled, budući da u to vrijeme strip i nije imao pravo građanstva, smatrao se kičem i štetnim. No, pored svih tih okolnosti, ovaj velikan stripa se ne štedi, radi neprekidno, dramatično se poigrava bojama, čime postiže vrhunac likovne naracije potrebne stripu, i to vještinom velikih slikarskih majstora, ponajprije čuvenog holandskog slikara Rembrandta van Rijna, vješto distribuira svjetlost i sjenke čime, gotovo svim likovima, pridaje istu važnost, a istovremeno ističući glavne likove.

Likovi iz stripa “Djevojka sa Siere”, pojavljuju se iz polutame, svjetlost rastura tamu tek toliko da osvijetli bitne dijelove sličica, a sami likovi govore o Maurovićevom šekspirovskom shvaćanju života. Dakle, Maurović se poigrava bojom vrlo smjelo, na trenutak nježno, tamo gdje treba snažnije, čak se osjeća i gustoća boje prema Maurovićevim zahtjevima kolora u stripu, dajući time stripu dušu, istovremeno ne odstupajući ni momenta od žanra kojeg svojom bojom u potpunosti prikazuje kakav i jeste, pa se stiče dojam da pred sobom, dok čitamo strip, istovremeno imamo kadrove najuspješnijih vestern-filmova.
Majstorski rukujući kistom, Maurović uspijeva kontinuirano pratiti svaki lik, što za kolor-tehniku u stripu baš i nije jednostavno. Sve radi bez ijednog propusta, svojim majstorlukom ne dozvoljava da mu se mogu kopirati likovi, njihove izraze lica, grimase, dinamiku, kadriranje ili planovera oko krađe originala ovog velikana strip-umjetnosti je nešto posebno i zaslužuje da se o tome napravi jedan poseban tekst.

Gotovo nevjerovatno

Strip “Djevojka sa Siere” bit će objavljen u prvom broju revije Novi strip oslobođenja, uz još niz remek-djela devete umjetnosti svjetskih majstora stripa, od Hala Fostera, Alexa Raymonda pa do savremenih majstora stripa. I na kraju ove priče o velikom Andriji Mauroviću treba istaći reakciju Sergia Bonellija iz izdavačke kuće Bonelli (Italija), početkom 70-ih prošlog stoljeća. Vidjevši radove Andrije Maurovića u koloru, iskusni stripaš, strip-scenarista i najveći izdavač stripova u Italiji Boneli uzviknuo je - ovo je gotovo nevjerovatno.

A.Hrapović