Oskarovac, junak Tramvaja zvanog čežnja u kojemu je glumio Stanleyja Kowalskog i Kuma, iz kojega ga pamtimo kao Vita Corleonea, rodio se u znaku ovna, 3. travnja 1924. u Nebraski. Majka Dodie bila je glumica u Omahi. U ono vrijeme bila je poznata kao osebujna i odvažna žena: vozila je automobil, nosila hlače, pušila i pila. Brando je bio privržen majci toliko da mu čak pripisuje Edipov kompleks. Brandova majka bila je prijazna i talentirana žena, iako se borila s alkoholizmom te je svako malo izbivala iz kuće u Brandovom djetinjstvu.

Najuže traperice na svijetu

Kad je imao 11 godina, roditelji su mu se razveli. Njegova majka ubrzo je preuzela skrbništvo nad troje djece koji žive s njezinom majkom u Kaliforniji, sve do 1937., kad su se roditelji pomirili i preselili u selo Libertyville, sjeverozapadno od Chicaga. Obitelj je imala nizozemske, irske, njemačke i engleske korijene.

Nakon što su ga izbacili iz škole koju je pohađao, otac ga poslao u vojnu školu koju je i sam pohađao, a ondje došla do izražaja njegova sklonost istom spolu, ali i angažman u kazališnoj sekciji i kako je radi privilegija u podjeli uloga pristao biti ljubavnik postarijem gej mentoru, ocvalom učitelju glume. Brando je od malih nogu bio vješt imitator te je vrlo rano razvio vještinu oponašanja ljudi koji su ga okruživali.

Čini se da ni poslije u karijeri nije propuštao prilike da se “preko kreveta” domogne primamljivih uloga. Prije nego što su ga izbacili zbog maratonskog niza psina i ekscesa, navodno je već mnogo puta iskušao seks s dječacima.

Nakon isključenja iz škole, New York je postao njegova meka. Otišao je ondje k sestri Joycelyn (na slici dolje), koja si je već polako krčila put prema ulogama u brodvejskim predstavama. Jedno je vrijeme uzdržavala brata. On se pak, pun optimizma i nezadržive energije, bacio u život. Izravno odobravanje Njujorčana doživio je odmah, brzo si je našao društvo i vrlo brzo se uspio upisati u glumačku školu. Ovako ga opisuje Darwin Porter u knjizi: “Bijela, za jedan broj premalena majica pucala je na njegovim rukama i ramenima. Njegove su snažne noge bile zarobljene u najuži par traperica koje su se u eri vrećastih hlača mogle vidjeti na ulicama New Yorka. Prije nego što je napustio Srednji zapad, Brando je svoje traperice prao i sušio na sebi sve dok se nisu toliko skupile da su mu se u njima genitalije izazovno ocrtavale, obećavajući ‘dobru robu’, kako bi on to sam rekao”.

Upravo su njegove uske traperice bile zaslužne za uzdahe ženskog dijela publike. Svjestan da žene čine premoćnu većinu kazališnih gledatelja, Brando je igrao na tijelo: tako je prije izlaska na scenu u već spomenutoj predstavi Sjećam se mame (kojom si je priskrbio felatio i divljenje Marlene Dietrich) masturbirao do najveće erekcije i njome se šepirio po sceni. Broj žena koje su došle gledati taj prizor, stalno se množio. Bio bi težak posao pobrojiti sve Marlonove avanture za jednu noć koje se u njegovoj biografiji navode. U seksualne odnose hrlio je bezglavo, nije se klonio orgija, a često je u jednoj noći imao po nekoliko partnera i partnerica. Budući da je bio objektivno lijep i zgodan, mnogi se nisu mogli načuditi činjenici da za seks nije birao ljepotice nego je, naprotiv, vrlo često spavao i s jako ružnim i debelim djevojkama. I sam je nekonvencionalni glumac priznao da mu je svaka djevojka dovoljno dobra za seks, bez obzira na vanjštinu. Ustvari, čini se da ga je privlačio svaki tip djevojke osim “klasičnih” plavokosih i dugonogih ljepotica. Gotovo je sigurno da u njegovu životu nije bilo žene koju nije prevario s nekom drugom.

Od njegovih heteroseksualnih avantura valja izdvojiti odnose s Bette Davis, Stellom Adler, Dame Whitty (u pedestima najbogatija žena svijeta), Tallulah Bankhead, Geraldine Page, Ritom Moreno, Marilyn Monroe. S potonjom je održavao prijateljstvo i povremene ljubavne susrete sve do njezine smrti 5. kolovoza 1962. Štoviše, Marlon je bio jedan od posljednjih osoba s kojima je Marilyn razgovarala neposredno prije smrti.

Kritičari su ga proglasili najperspektivnijim glumcem na Broadwayu za ulogu rastrojenog vojnog veterana u predstavi Truckline Cafe. Status zvijezde zaslužio je ulogom Stanleyja Kowalskog u drami Tennesseeja Williamsa Tramvaj zvan čežnja 1947., koju je režirao Elia Kazan. Brando je htio ulogu pa se odvezao na audiciju do Provincetowna u državi Massachusetts, gdje je Williams provodio ljeto. Williams je poslije rekao da je odmah znao komu će dati ulogu čim je vidio Branda.

Brandov nastup označio je revoluciju u glumačkoj tehnici i postavio temelje za američki model glumačke metodičnosti. Takav način glume nikad prije nije bio viđen. Kasnije je pozvan u studio Warner Bros. na audiciju za film Buntovnik bez razloga, za koji je kasnije angažiran James Dean.  Brandov prvi nastup na filmu bio je u ulozi veterana paraplegičara u filmu Ljudi 1950. Kako bi se pripremio za ulogu, Brando je proveo mjesec dana u krevetu u veteranskoj bolnici.

Još jači dojam ostavio je sljedeće godine kad se opet pojavio u ulozi Stanleyja Kowalskog, ali ovaj puta u filmskoj adaptaciji Tramvaja zvan čežnja. Za tu ulogu nominiran je za Oscara u kategoriji najboljeg glumca, a nominacije su se nastavile i sljedeće tri godine za uloge u filmovima Viva Zapata! 1952., Julije Cezar 1953. (u kojem je glumio Marka Antonija), i Na dokovima New Yorka 1954. Ovih prvih pet Brandovih monumentalnih uloga postavilo je nove standarde, ne samo za druge glumce, nego i za samog Branda.

1953. je nastupio i u predstavi Leeja Falka Arms and the Man. Falk je bio ponosan da može reći ljudima kako je Marlon Brando odbio ponudu s Broadwaya u visini od 10 tisuća dolara tjedno, kako bi nastupio u Falkovoj predstavi u Bostonu. Tu je bio plaćen manje od 500 dolara na tjedan. Bio je to njegov zadnji nastup u kazalištu.

Pod Kazanovom redateljskom palicom i talentiranim ansamblom glumaca oko sebe, Brando je konačno dobio Oscara za ulogu Terryja Malloya u filmu Na dokovima New Yorka. U puno puta citiranoj sceni u taksiju ("Mogao sam biti netko i nešto") Kazan je tvrdio da je samo stavio Roda Steigera i Branda u stražnji dio taksija i pustio kameru da snima bez ikakvih uputa, a da su dva glumca u cijelosti improvizirali razgovor. Brandu se nije svidjela originalna scena napisana u scenariju. U njoj Charlie (Steiger) gura pištolj u bratova rebra i kaže mu da se odluči prije no što stignu u 'River Street 437', ali Brando je to smatrao nerealističnim. Rekao je Kazanu kako ne može vjerovati da bi čovjek to mogao reći bratu te da publika neće vjerovati da bi ovaj tip, koji je bio blizak s bratom cijeli život, i za kojeg je se brinuo trideset godina, potegnuo pištolj u njegova rebra i prijetio da će ga ubiti. Jednostavno nije bilo vjerodostojno.

Na kraju su ponavljali scenu nekoliko puta, ali Brando je uporno ponavljao, 'Jednostavno nije u redu, Gadg (Kazanov nadimak), stvarno nije u redu.' Kazan je konačno rekao, 'Dobro, krilati.' Nakon toga su Brando i Steiger potpuno improvizirali scenu koja je tako potpuno promijenjena. Kazanu se svidjela pa ju je ostavio.

Brando je poslije trijumfa nastavio glumiti u raznolikim filmovima: u filmu Momci i cure glumio je Skya Mastersona te morao i pjevati; u filmu Čajanka na mjesečini nastupio je u ulozi japanskog prevoditelja za američku vojsku u Japanu nakon rata; u filmu Sayonara glumio je američkog pilota, a u Mladim lavovima nacističkog časnika. Iako je za ulogu u Sayonari zaradio nominaciju za Oscara, njegova gluma izgubila je krajem pedesetih energiju i pravac.

U šezdesetima Brando je nastupio u filmovima kao što su Pobuna na brodu Bounty (1962.); Jednooki Jack (1961.), vesternu koji je jedini film koji je Brando i režirao; Odsjaj u zlatnom oku (1967.), u kojemu je portretirao homoseksualnog vojnog časnika koji zatomljava svoju tajnu; i Burn! (1969.), kojeg je Brando isticao kao svog favorita, iako je film bio komercijalni debakl. Brando je krajem desetljeća gotovo potonuo u zaborav zahvaljujući svojoj tvrdokornoj reputaciji i nastupima u preskupim ili pak marginalnim filmovima.

Uloga Vita Corleonea u Kumu 1972. označila je novu prekretnicu u njegove karijere. Redatelj Francis Ford Coppola nagovorio je Branda na testno snimanje (upotrijebio je vatu kako bi simulirao napuhnute obraze). Coppola je bio oduševljen Brandovim nastupom u ulozi šefa mafijaške obitelji, ali se morao boriti sa studijom da angažira temperamentnog Branda, čiji su reputacija i zahtjevi postali legendarni. Brando je bio upravo senzacionalan, pogotovo u sceni sastanka mafijaških rivala, koja je proglašena kao jedan od najvećih trenutaka u fimskoj povijesti. Brando je osvojio Oscara za svoju izvedbu, ali je odbio primiti nagradu te tako postao drugi glumac u povijesti koji je odbio Oscara za najboljeg glavnog glumca (prvi je bio George C. Scott za Pattona). Brando je bojkotirao svečanu dodjelu, ostavljajući manje poznatoj glumici Sacheen Littlefeather da objasni njegove razloge. Ti razlozi ležali su u njegovim prigovorima o prikazivanju Indijanaca u Hollywoodu i na televiziji.


Glumac je nakon toga pružio jednu od svojih najboljih izvedbi u filmu Bernarda Bertoluccija, Posljednji tango u Parizu, ali je ta završila u drugom planu zbog prigovora o erotskoj naravi filma. Unatoč kontroverzama koje su pratile film i glumca, Akademija je ponovno nominirala Branda u kategoriji za najboljeg glumca.

Njegova karijera poslije je bila dosta prevrtljiva. Dobio je honorar od milijun dolara za ulogu pukovnika Kurtza u Apokalipsi danas. Na snimanju se trebao pojaviti mršav, u formi, te je trebao pročitati knjigu Srce tame. Pojavio se predebeo, a nije ni pročitao knjigu. Zbog toga je njegov lik sniman u sjeni, a većinu dijaloga je improvizirao. Nakon što je završio njegov tjedan snimanja, redatelj Francis Ford Coppola zamolio ga je da ostane još sat vremena, da snimi scenu u krupnom planu, dok govori "Užas, užas."

Brando je pristao za dodatnih 75 tisuća dolara. Nakon snimanja ovog filma, njegova težina postala je jedan od presudnih faktora u izboru uloga.

Brando je glumio Jor-Ela, Supermanova oca, u prvom filmu Superman - bila je to uloga na koju je Brando pristao zbog izdašnog honorara i potvrde da neće morati čitati scenarij unaprijed te da će kamera prikazivati nešto drugo dok njegov lik govori. Brando je nastupio u nastavku serijala, Superman II, ali producenti su mu odbili platiti veliki iznos kao za prvi film, pa je glumac zabranio da se prikazuju njegove scene. 

Drugi kasniji nastupi, kao u filmu Otok dr. Moreaua, zaradili su neke od najlošijih kritika u njegovoj karijeri. Iako je 1980. najavio glumačku mirovinu, nekoliko puta nastupao je u filmovima kao što su Suha sezona (za koji je opet nominiran za Oscara 1989.), Brucoš 1990. i Don Juan DeMarco 1995. 1992. Tim Burton mu je ponudio ulogu Pingvina u filmu Povratak Batmana. Brando je prihvatio, ali Warner Bros. nije odobrio nastup u filmu. U svojem zadnjem filmu, Tko je kome smjestio? (2001.), glumio je s prijateljem Robertom De Nirom.

Brando je, osim po glumi, postao poznat i po svojim istupima u borbi za građanska prava, prava Indijanaca i za druge političke ciljeve. Zaradio je i reputaciju "lošeg dečka" zbog svojih javnih izljeva bijesa i lakrdija. U lipnju 1973., Brando je razbio čeljust paparazzu Ronu Galellu. Kasnije je Galella nosio kacigu za američki nogomet kad bi snimao Branda.laugh

U svojoj autobiografiji Songs My Mother Taught Me, Brando tvrdi da se jedne noći pojavio u stanu Marilyn Monroe te da su tada počeli vezu koja je trajala više godina. Osim toga, tvrdio je da je imao brojne romanse, dok u svojoj autobiografiji o svojim brakovima, ženama i djeci, nije spomenuo ništa.

U njegovoj biografiji iz 1976. The Only Contender, autor Gary Carey je citirao Branda: Kao i mnogi muškarci, i ja također sam imao homoseksualnih iskustava, te se toga ne sramim. Fotografije koje su kružile internetom to su i potvrdile. Njegov dugogodišnji ljubavnik je navodno bio Wally Cox. Autor opet citira Branda: Da je Wally žena, oženio bih ga te bismo živjeli dugo i sretno. Nakon što je Cox umro, Brando je čuvao njegov pepeo 30 godina, a razasut je skupa s njegovim. Coxova treća žena to je otkrila tek kad je Brando dao intervju Timeu: Imam Wallyjev pepeo u svojoj kući. Razgovaram s njim stalno. Htjela ga je tužiti, ali njezin odvjetnik nije htio prihvatiti slučaj.

1957. je oženio glumicu Annu Kashfi, vjerujući da ima indijansko podrijetlo, ali zapravo je bila iz Walesa i katoličkog podrijetla. Pravo ime bilo joj je Joan O'Callaghan. Uopće nije otkrila Brandu svoj pravi identitet, nego se obukla i uredila kao indijanska ljepotica nakon što je čula da Brando voli egzotične žene. Razveli su se 1959., nakon rođenja sina Christiana.

1960. Brando se oženio s Movitom Castanedom, sedam godina starijom meksičkom glumicom; razveli su se 1962. Castaneda se pojavila u filmu Pobuna na brodu Bounty 1935. Brandovo ponašanje tijekom snimanja filma još je više pogoršao njegovu reputaciju "teške" zvijezde. Optužen je za promjenu redatelja i probijanje budžeta, iako je demantirao svoju odgovornost i za jedno i za drugo.

Iskustvo sa snimanja filma duboko je promijenilo Brandov život. Zaljubio se u Tahiti i narod na njemu. Zakupio je dio atola na 99 godina, na kojem je mislio izgraditi laboratorij za očuvanje okoliša i liječilište. Ljepotica s Tahitija, Tarita Teriipa, koja je glumila ljubav Fletchera Christiana, postala je Brandova treća žena 10. kolovoza 1962., sa samo 20 godina. Tarita je bila 18 godina mlađa od Branda kad su se vjenčali. U članku iz časopisa Motion Picture iz 1961. Brando je opisao kako je bila naivna i priprosta. Teriipia je postala majka dvoje njegove djece. Razveli su se u srpnju 1972. Brando je izgradio hotel na svom otoku; na Brandove zahtjeve prošao je mnoga redizajniranja, ali je i sada zatvoren. Novi hotel s 30 luksuznih vila trebao bi biti otvoren 2008.

Posljednje godine i smrt

Brandova ozloglašenost, problematična obitelj, samovoljni egzil iz Hollywooda i njegova debljina privlačile su sve veću pozornost nego njegova kasna glumačka karijera. Također je zaradio reputaciju problematičnog glumca na snimanju, jer često nije htio ili nije mogao zapamtiti svoje rečenice. Osim toga, umjesto da se koncentrira na snimanje, često se sukobljavao s redateljima s djetinjastim zahtjevima. S druge strane, drugi glumci smatrali su ga plemenitim, duhovitim i kao podršku.

Brando je bio dugogodišnji prijatelj pjevača Michaela Jacksona te ga je često posjećivao na njegovom imanju Neverland, odmarajući se tamo tjednima. Sudjelovao je i na Jacksonovim koncertima povodom 30. obljetnice samostalnog djelovanja 2001., a pojavio se i petnaestominutnom videospotu You Rock My World iste godine. Brandov sin Miko bio je Jacksonov tjelohranitelj i asistent nekoliko godina, a ostao je i dobar prijatelj s njim.
1. srpnja 2004. Brando je umro u dobi od 80 godina od posljedica dijabetesa, a kasnije i raka. Kremiran je, a njegov pepeo rasut je na dva mjesta. Dio pepela rasut je na Tahitiju, a dio u Dolini smrti.


Politički angažman

U kolovozu 1963. Brando se pridružio gomili u Maršu na Washington zajedno s prijateljima i zvijezdama Harryjem Belafonteom, Jamesom Garnerom, Charltonom Hestonom, Burtom Lancasterom i Sidneyjem Poitierom.
Nakon ubojstva Martina Luthera Kinga Jr., Brando je snažno podržao njegov rad. Činilo se kako bijeli, bogati i još velika zvijezda, 44-godišnji Brando, ima najviše za izgubiti, a najmanje dobiti. Ipak, malo nakon smrti dr. Kinga, Brando je najavio kako se povlači iz postave filma The Arrangement, koji se trebao početi snimati, kako bi se posvetio pokretu za građanska prava.


Brandova uloga u afro-američkom pokretu za građanska prava zapravo je počela prije Kingove smrti. Početkom šezdesetih Brando je donirao tisuće dolara pokretima za građanska prava i osnovao fondove za stipendije. U to vrijeme, Brando je već nastupao u filmovima koji su nosili poruku o ljudskim pravima: Sayonara, koji je govorio o međurasnoj ljubavi i filmu Ružni Amerikanac, koji opisuje upravljanje američkog vodstva u inozemstvu i njegov pogubni efekt na stanovnike stranih zemalja.

Nagrade

Oscari
• Nominiran: Najbolji glumac, Tramvaj zvan čežnja (1951.)
• Nominiran: Najbolji glumac, Viva Zapata! (1952.)
• Nominiran: Najbolji glumac, Julije Cezar (1953.)
• Osvojio: Najbolji glumac, Na dokovima New Yorka (1954.)
• Nominiran: Najbolji glumac, Sayonara (1957.)
• Osvojio: Najbolji glumac, Kum (1972.) Brando je za svoju izvedbu osvojio Oscara za najboljeg glumca, ali ga je odbio i tako postao drugi glumac koji je to učinio (prvi je bio George C. Scott za Pattona). Brando je bojkotirao dodjelu poslavši umjesto sebe indijansku aktivisticu Sacheen Littlefeather. Sacheen je obrazložila Brandove motive: Brando je prigovarao na prikaz Indijanaca od strane Hollywooda u televizijskim serijama, filmovima i reprizama.[10]
• Nominiran: Najbolji glumac, Posljednji tango u Parizu (1973.)
• Nominiran: Najbolji sporedni glumac, Suha sezona (1989.)

BAFTA nagrade
• Osvojio: Najbolji strani glumac, Viva Zapata! (1953.)
• Osvojio: Najbolji strani glumac, Julije Cezar (1954.)
• Osvojio: Najbolji strani glumac, Na dokovima New Yorka (1955.)
• Nominiran: Najbolji strani glumac, Mladi lavovi (1959.)
• Nominiran: Najbolji glumac, The Nightcomers (1973.)
• Nominiran: Najbolji glumac, Kum (1973.)
• Nominiran: Najbolji glumac, Posljednji tango u Parizu (1974.)
• Nominiran: Najbolji sporedni glumac, Suha sezona (1990.)


Emmy nagrade
• Osvojio: Najbolji sporedni glumac u seriji ili specijalu, Korijeni: Nove generacije (1979.)

Zlatni globusi
• Osvojio: Najbolji glumac u drami, Na dokovima New Yorka (1955.)
• Nominiran: Najbolji glumac u mjuziklu ili komediji, Čajanka na mjesečini (1957.)
• Nominiran: Najbolji glumac u drami, Sayonara (1958.)
• Nominiran: Najbolji glumac u drami, Ružni Amerikanac (1964.)
• Osvojio: Najbolji glumac u drami, Kum (1973.)
• Nominiran: Najbolji sporedni glumac, Suha sezona (1990.)


Filmski festival u Cannesu
Osvojio: Najbolji glumac - Viva Zapata! (1954.)