Kad netko izgovori njegovo ime, svima je prva asocijacija Lukovdol, ali i obrnuto, kad netko kaže Lukovdol, svi najprije pomisle na Gorana. To je neraskidiva veza koja se najbolje iščitava iz Goranove zbirke zavičajne poezije Ognji i rože.

Svoj zavičaj Gorski kotar, Ivan Goran Kovačić je uveo u hrvatsku književnost

U pripovijestima čitatelja upoznaje sa životom goranskih seljaka, drvosječa, šumara… Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, s mnogo je ljubavi za seljaka i s jasno očitovanom empatijom za socijalnu pravdu – služeći se tehnikom lirskog realizma – uspio očitovati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad – nepravdu, političke i gospodarske manipulacije.

Priče se uglavnom bave sudbinama ljudi iz Gorskog kotara, koje je dao umjetnički snažno i jezičnim sredstvima na mjesnom kajkavskom narječju, a prepoznatljiva je pripovjedačeva težnja da novelama probudi kritičku svijest i tako utječe na težak položaj „poniženih i uvrijeđenih.

Bio je neobično marljiv i plodan profesionalni pisac i novinar... Prvo novinsko namještenje dobiva 1936. i otada se uzdržava baveći se novinarskim poslovima; uređuje kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku, potom u Novostima. Bio je i jedan od najplodnijih prevodilaca lirike u međuratnom razdoblju, a posebice su važni njegovi prijevodi engleske lirike. Kao simpatizer Radićeve politike, koncem 1942. – zajedno s Vladimirom Nazorom – priključuje se partizanima, sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali istodobno intenzivno piše; potkraj lipnja i početkom srpnja 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Bunovu skrivajući se od četnika. 13. srpnja 1943. prestao je živjeti čovjek koji je o klanju, četničkom i ustaškom, i zločinu uopće, vrisnuo snažno prosvjedujući, stvorivši najdublju osudu mraka ostvarenu u hrvatskoj umjetnosti uopće. Grob mu je ostao nepoznat, upravo onako kako je bio poželio u pjesmi-epitafu Moj grob.

Goran nije doživio izlazak svojih knjiga. Sve one – Ognji i rože, Sveti psovač, Eseji i ocjene, prijevodi strane lirike i Izabrana djela – izlaze nakon 1945. Književni mu opus obuhvaća sedam novela iz knjige Dani gnjeva, poeziju (koja se dijeli na štokavske i kajkavske pjesme), poemu Jama i Hrvatske pjesme partizanke, koje je pisao u ratu zajedno s Nazorom, te brojne književne i filmske prikaze, članke i polemike.

Nije bio komunist, čak ni socijalist, nego simpatizer HSS-a kad se s Nazorom zaputio u čamcu preko Kupe u neizvjesnost. Pjesme koje je kao uvjereni antifašist napisao tijekom 1943. (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) izrazito su propagandistički intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane u zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943) kao prosvjedi protiv zločina odišu etičnošću i osjećajem intelektualne i moralne odgovornosti.

Himna slobodi koju je ilustrirao Picasso

Jama (1944) dojmljivo je ostvarenje u kojemu je na najsublimniji način donio teške životne trenutke u ratnom vrtlogu. Da nije ništa drugo napisao, Jama je prevedena na brojne svjetske jezike, osigurala bi mu visoko mjesto u plejadi velikih pjesnika. Riječ je o poemi prihvaćenoj ne samo kao najveće književno djelo nastalo u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata, najuspjeliji iskaz o ratu, nego i kao kapitalno ostvarenje hrvatske književnosti uopće. Desetljećima je bila u rasporedu školske lektire u svim školama bivše države i naizust smo je kazivali.

Jama je iskaz bezimene žrtve fašističkih ubojica, monolog šokantne dramatičnosti, primjer antiratne poeme visokih etičkih, ljudskih i umjetničkih vrijednosti, univerzalne jačine primjenjive na bilo koje razdoblje ljudske patnje. Vlastiti prosvjed protiv zlodjela pjesnik je izrazio u obliku umjetnički izvanredno oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koja čine skladnu poetsku cjelinu.  Jama zapravo opisuje odnos žrtve i zločinca, a žrtva je sam pjesnik, koji u svoje ime priopćuje jezovitu stvarnost stotina tisuća žrtava tog rata. U njoj nema nijedne neskladne riječi, nijedne izravne parole ili verbalne osude.

I dok posljednji čovjek bude – kako je rekao Jure Kaštelan – „govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva“. Prva publika Jame bili su ranjenici Prve proleterske brigade, kojima je glumac Vjekoslav Afrić tu poemu čitao, prepisao je i tako je spasio od uništenja i zaborava. Doživjela je nebrojene ilustracije, subjektivne autorske kompozicije i interpretacije.

Poemu, 1944. tiskanu u 250 primjeraka, ilustrirali su Zlatko Prica i Edo Murtić.

Na velikom poratnom skupu francuskih intelektualaca održanu u Marseilleu 1946. Jama je ocijenjena kao jedno od najvećih književnih dostignuća o temi Drugoga svjetskog rata.

Već 1946. poema je prevedena na francuski, isprva je manji dio djela tiskan u časopisu Europe, a uskoro i kao knjiga. Manje je poznato da je francusko izdanje La fosse commune, objavljeno 1948. (La Bibliotheque Française). Svih 110 primjeraka, bakrorezom je ilustrirao Picasso. Ubrzo nakon rezolucije Informbiroa i programa cenzure svega jugoslavenskog zapovjeđeno je povlačenje Jame i cijeloj nakladi gubi trag, pa je ta Picassova grafika ostala relativno nepoznata u Hrvatskoj.

Do Picassa Jama je stigla na neobičan način – uvezana u padobransko platno, objavljena je u Topuskom, na oslobođenom teritoriju, gdje je održan Kongres kulturnih radnika Hrvatske, a Murtić je primjerke mape tada poslao Rooseveltu, Churchillu, Staljinu i Picassu.

Umjesto predgovora na knjizi "Jama" piše:

„Osvećen sam i riječ je moja živa
U vašem glasu, u zjenicama jasnim
Pobijedio sam, moj san je oslobođen
Sinovi naši skupljat će ljetinu
A zimske dronjke oblačili nisu.”

A.D.Brkić

Izvor: Hrvatski biografski leksikon