Punim imenom Ezra Weston Loomis Pound, rođen je 1885.g. u gradiću Hailey, Idaho, SAD, no obitelj ubrzo seli u predgrađe Pennsylvanie. Razlog toj selidbi bio je, prema riječima njegova oca, naseljavanje gomile imigranata iz cijelog svijeta, pa su se "starosjedilačke" anglosaksonske obitelji počele osjećati "ugroženo". Gdje li smo taj izraz već čuli?

I, uistinu, nacionalizam, točnije fašizam bio je doktrina kojoj je Pound bio sklon. Nakon završen studija romanskih jezika na sveučilištu u Pennsylvaniji, neko vrijeme predaje na koledžu, a onda putuje u Europu. Posjećuje Španjolsku, Italiju, Englesku. Nastanjuje se u Londonu, oženivši Engleskinju Dorothy Shakespear 1914.g., a tri godine poslije postaje urednik časopisa "Little Review". No, 1924.g. seli u Italiju i sudjeluje u fašističkoj politici, te ostaje tamo do kraja rata. Po povratku u SAD, 1945.g., uhapšen je zbog izdaje širenjem fašističke propagande putem radija po SAD-u, tijekom rata. Godinu dana kasnije oslobođen je optužbi, ali strpan u ludnicu u Washingtonu.

Tamo je bio sve do 1958. Oslobođen je zahvaljujući brojnim američkim piscima, od kojih su mu neki bili i prijatelji, koji su smatrali kako bi trebalo zatvorit oko na njegova osobna uvjerenja i odati mu priznanje za njegov rad i zasluge na polju poezije. Nakon izlaska iz bolnice odlazi u Veneciju i tamo ostaje do smrti 1972. A kakav je to bio njegov rad i koje su to zasluge što opravdavaju izdaju? Kao prvo, Ezra Pound je smatran pjesnikom najzaslužnijim za definiranje i promoviranje modernističke estetike u poeziji, smatran je za revolucionara moderne poezije, ali i moderne umjetnosti općenito, a dvadesetih godina uspostavio je suradnju američkih i britanskih pisaca i pjesnika putem razmjena ideja i radova. Nesebično je radio s velikim imenima poput Williama B. Yeatesa, Roberta Frosta, Ernseta Hemingwaya, Jamesa Joycea, H.D.Lawrencea i drugima kojima je znatno pomogao u produbljivanju i unapređivanju svog vlastitog izraza. U biografijama se posebno ističe njegovo prijateljstvo s Williamom Carlosom Williamsom i T.S.Elliotom.

Godine 1908. dok je bio na proputovanju po Europi objavljuje zbirku "A Lume Spento", a potom ostaje u Londonu i tamo objavljuje još tri zbirke "Personae" (1909.), "Canzoni" (1911.) te "Ripostes" (1912.), prije nego što je s književnikom Richardom Aldingtonom i pjesnikinjom Hildom Doolittle (s kojom je bio u dvogodišnjoj vezi) osnovao imažinističku pjesničku školu. Tih godina u Londonu upoznaje se s Yeatsom i druži se s njim i smatra ga za najvećeg pjesnika ovog stoljeća. Zajedno rade na rukopisnoj ostavštini Ernesta Francisa Fenosolle, američkog znanstvenika, koji je najviše pridonio tome da Zapad počne cijeniti tradicionalnu umjesnost Japana. I sam Pound se zainteresirao za pjesništvo Dalekog istoka općenito, čija je disciplina i jasnoća izraza utjecala i na njegova kasnija djela. Osim što se oženio i upoznao T.S. Elliota, 1914.g. objavljuje prvu imažinističku antologiju "Des Imaginist". Godinu dana kasnije objavljuje svoje adaptacije kineske poezije pod imenom "Cathay", a za rata izlazi još zbirka "Lustra". Nakon rata objavljuje "Poklonstvo Sekstu Properciju", zatim poemu "Hugh Selwyn Mauberely", pa piše eksperimentalnu operu "Le Testament de Villon", pa "A Draft of XVI Cantos", "Personae: Collected poems of Ezra Pound", pa "A Draft of XXX Cantos"

Ono što je za svjetsku literarnu baštinu još važnije od Ezrinog neumornog stvaranja, je to što je 1921. prikupio novac za objavljivanje Joyceovog "Uliksa" te što je objavio, sad već nezaobilaznu i poznatu, redakturu Elliotove "Puste zemlje". Usput se okušao u programatskim tekstovima socijalne tematike - "ABC of Economics" gdje pljuje američki kapitalizam, a 1935. nakon talijanske okupacije Abesinije objavljuje "Jefferson and/or Mussolini", gdje se otvoreno stavlja na stranu fašizma. Tridesetih godina izdaje još dva "Cantosa " ("The fifth Decade of Cantos" i "Cantos LII-LXXI"), a 1941. na radiju aktivno širi fašističku propagandu zbog čega ga američke vlasti osuđuju 1943.

Zanimljivo je da su ga 1944. uhapsili talijanski partizani i strpali u zatvor u Pisi (gdje piše "Pisan Cantos", prije nego što su ga izručili Amerima. Po povratku u Italiju živi sa svojom kćerkom Mary te izdaje "Thrones de los Cantos" (1959.) i "Drafts and Fragments of Cantos CX-CXVII" (1969.). Prvog studenog 1972. umire u Veneciji gdje je i pokopan.