Mali Sergej Sergejevič glazbi se učio od svoje majke. Prvu kompoziciju za klavir napisao je kada mu je bilo samo pet godina, prvu operu sa devet godina, a jedanaestogodišnji Prokofjev bio je već vrsni skladatelj.

Godine 1904. počeo je studij na Sanktpeterburškom konzervatoriju gdje je studirao klavir, kompoziciju i instrumentaciju kod Nikolaja Rimskog-Korsakova. Inovativan pristup komponiranju donosi mu pozitivne kritike već za djela koja je stvarao tijekom studija. Od 1913. do 1915. godine, Prokofjev putuje po Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Švicarskoj, te kroz Sibir do Japana i SAD.

Značaj Prokofjevih djela izuzetan je i u području filmske umjetnosti. Njegova glazba za film "Aleksandar Nevski" vrijedi za kapitalno djelo u povijesti filmske glazbe. Utjecao je na modernu filmsku glazbu klasično-romantičnog stila, varijacije njegovog stila mogu se primijetiti u glazbi s kraja 20. stoljeća, Johna Williamsa ili Jamesa Hornera.

Nakon izbijanja Oktobarske revolucije u Rusiji, seli se za San Francisco, a nekoliko godina kasnije odlazi u Pariz pa u Njemačku. U Americi nastaje opera "Zaljubljen u tri naranče" koja se premijerno izvodi 1921, a u istom "emigrantskom" periodu nastaju i "Vatreni anđeo", baleti "Bludni sin", "Na Dnjepru", druga, treća i četvrta simfonija, ali i najpoznatiji njegov balet "Romeo i Julija". Surađivao je s Ruskim baletom u Parizu, nastupao kao pijanist po cijeloj Europi, a sredinom tridesetih vraća se s obitelji u domovinu.

Povratak umjetnika u represivnu zemlju pod vodstvom Staljina izazvao je mnogobrojne spekulacije, dok je sam Prokofjev dosljedno tvrdio da nigdje nije inspiriran za stvaralaštvo kao u svom Sovjetskom Savezu. Njegova opera u pet činova "Semjon Kotka", nastala krajem tridesetih, prva je imala sovjetsku temu, vojnika Crvene armije kao heroja.

Tijekom Drugog svjetskog rata surađivao je sa Sergejem Eisensteinom na filmovima "Aleksandar Nevski" i "Ivan Grozni". Tada je nastalo i jedno od njegovih najboljih djela -"Šesta simfonija". Skladatelj je evakuiran iz Moskve 1941, napušta suprugu i djecu, i rat provodi na Kavkazu, gdje se zaljubljuje u spisateljicu Miru Mendelson. S njom je surađivao na operi "Rat i mir", zasnovanoj na kapitalnom Tolstojevom dijelu.

Poslije rata vlasti su bile sumnjičave i kritički nastrojene prema Prokofjevu, izvođenje njegovih djela bilo je zabranjeno na dvije godine, bivša supruga bila mu je uhićena i poslana u radni logor, te se on uglavnom povukao iz javnog života. Lenjinovom nagradom ovjenčan je posthumno, 1957. godine, a njegova djela nastavljaju živjeti, izvode se i vole i desetljećima poslije smrti autora, odavno svrstanog među klasike.

Svoj interes za povijesne elemente, stare igre, i tradicionalne glazbene forme spajao je sa sklonošću inovativnim harmonijama, stvarao je neponovljive kombinacije lirskih i melanholičnih momenata sa snažnim i ekspresivnim melodijama. Prepoznatljivi humor i ironija, nerijetko groteska, bojili su njegova djela jedinstvene ljepote.

Njegov "ruski razdoblje" uključuje djela nastala prije privremene emigracije, glazbu koja, iako je u jakom kontrastu sa onom kasnog romantizma, nije sasvim nova. I pored toga, neka djela iz ovoga razdoblja, poput "skitsko svite", izazvala su skandal. "Strani razdoblje" počinje 1918, i još je moderniji, obilježen skoncentrisanim zvukovima i divljim glazbenim epizodama, pa opet, ni ova glazba nije moderna i eksperimentalna u onoj mjeri u kojoj je to glazba nekih njegovih suvremenika. Do odlučujuće promjene njegovog stila došlo je s povratkom u Sovjetski Savez, a glazba "sovjetskog razdoblja", čvršće ukorijenjena u tradicije ruske narodne glazbe, postala je razumljivija i popularnija. Prokofjevljeva posljednja djela karakteriziraju lirske tendencije, tiha ravnodušnost i gotovo romantičarsko raspoloženje.
 

I.Horvath