Pedro Almodovar rođen je u malom mjestu Calzada de Calatrava, 24. rujna 1949. godine, u siromašnoj obitelji u kojoj je otac jedva znao čitati i pisati. Majka mu je ipak osigurala neko obrazovanje angažirajući privatnog učitelja. S osam godina odlazi u vjersku školu, gdje provodi čitavo djetinjstvo. Roditelji su željeli da postane svećenik, međutim on im s 18 godina saopćava da želi otići u Madrid da bi upisao filmsku akademiju koju je zavolio još kao dijete, jer je u njegovom kraju postojalo kino u kome se on u potpunosti pronalazio. Upravo zbog  toga je i rekao da je više naučio o životu s filmova, nego od svećenika. Međutim, 1968. godine kada odlazi u Madrid, Almodóvar nije imao novca za studiranje, a i za vrijeme Francove vlade filmske škole su bile zatvorene. Zbog toga se morao zaposliti, da bi nakon nekog vremena skupio novac za kameru.

Niz godina skuplja materijale za filmove, brusi svoje umijeće pričanja priča te upoznaje mizeriju srednje klase s praga dolazećeg konzumerizma. Za budućeg majstora sve su životne situacije predstavljale štof za kreativnost. Dok je danju bio administrator, noću bi tulumario, glumio u nezavisnoj kazališnoj trupi ''Los Gollardos'' te snimao Super 8 filmove. Pisao je za nekoliko alternativnih časopisa kao što su ''Star'' I ''Vibora'', a bio je i član punk-rock grupe ''Almodóvar and MacNamara''. Od 1972. počinje konstantno snimati superosmicom.  Od 1972. do 1978. godine snimio je par kratkih filmova uz pomoć svojih prijatelja.

Praktički se školuje snimanjem ovih (nijemih) filmova. Na opus su mu utjecali redatelji poput Billya Wildera,Douglasa Sirka, Alfreda Hitchcocka, Luisa Bunuela, Blakea Edwardsa te neorealisti Marco Ferreri i Fernando Fernan Gomez. Između ostalog, objavljuje kratki roman, porno foto novele i brojne tekstove koji su uvelike utjecali na njegov pristup filmu. Premijere ranih kratkih radova postajale su popularne planetarnom brzinom, a Almodóvar postaje zvijezda ''La Movide'' - pop kulturnog pokreta koji je prevladavao Madridom kasnih 70-tih.

Prvi komercijalni film ''Pepi, Luci, Bom…'', šarmantnu seksualnu satiru, predstavio je tek 1980. Nakon toga nam redovito servira provokativne, snažno obojene vizije s postmodernističkim naglaskom na seks, nasilje i religiju. Često šokantan, ponekad kontroverzan i bizaran, njegov filmski svijet prozor je u neku novu, drugačiju Španjolsku. Dvije godine kasnije portretira vulgaran pop-art u ''Labirintu strasti'' (1982). Već se za tih prvih radova javljaju mnoge kritike koje ga stigmatiziraju kao premodernog i prepovršnog.

Prve internacionalne odjeke zaradio je filmom ''Žene na rubu živčanog sloma'' (1988), te se još jače etablirao kao ženski autor, s posebnim senzibilitetom za temu ženske neovisnosti. Uspjesi su se zaredali filmom ''Veži me''(1990) gdje se njegova muza Victoria Abril zaljubljuje u svog otmičara. Nakon toga uslijedili su verbalni plotuni od strane feministica, te raznih ženskih grupa. Zreliji pristup i drugačije poimanje likova vidljivo je tek u ''Cvijetu moje tajne'' (1995) gdje se posvetio detaljnijem i pozitivnijem oslikavanju muških likova. Filmovi mu postaju vizualno dojmljiviji, snažniji, a tematikom u ''Živom mesu'' (1997) približava se problematici ljubavi, gubitka i patnje s raznim kombinacijama seksualnih orijentacija.

Puno ozbiljnija, ali slična dramatika vidljiva je u ''Sve o mojoj majci'' (1999), priči sa snažnim naglaskom na snagu obitelji o ženi koja gubi sina. Film je posvetio Bette Davis, Romy Schneider i Geni Rowlands, a 1999. je za njega u Cannesu osvojio Zlatnu palmu. Dvije godine kasnije predstavlja kompleksnu melodramu ''Pričaj s njom'' (2002.) koja nas uvodi u živote dviju junakinja u komi. Naljutio je mnoge, ali i pokupio Oscara za najoriginalniji scenarij te francuskog Cesara za najbolji nefrancuski film. 2004. opet je izazvao medijsku buru i linč konzervativaca s uratkom ''Loš odgoj''. Za ovo zadnje mu djelce svi kažu da je najbliže njegovoj vlastitoj priči i da vrlo vjerno prikazuje Almodóvarove probleme, jer naime i on sam je homoseksualac.

Nakon tog dramskog izleta, Almodóvar se vratio na svoje omiljeno područje: podžanr šarene melodrame s velikim ženskim ansamblom u kojem je obavezno Penelope Cruz. 2006. je predstavio ''Vraćam se'', a sam naslov bio je višeznačan te je i sam Almodóvar objasnio da ''to znači mnogo stvari. Vratio sam se komediji. Zatim sam ponovno u ženskom univerzumu, ponovno u La Manchi.'' Nakon toga slijede ''Slomljeni zagrljaji'' koji nisu toliko hvaljeni kao prethodni film, ali svejedno predstavlja tipični Almodóvarov film kojeg će njegovi obožavatelji sigurno voljeti. S ''Kožom u kojoj živim'' je dijelom ušao i na teren horora, a rezultat je još jedan intrigantan, perverzan i zanimljiv film u kojoj će uživati ljubitelji stiliziranih melodrama. ''Putnici ljubavnici'' iz 2013. nisu baš dobro prihvaćeni kod kritike, no i u ovom filmu nastavio je šokirati javnost i provocirati dobar ukus, pa još uvijek ima svoje vjerne gledatelje.

Pedro Almodóvar je praktički primio sve nagrade koje postoje i njegovi filmovi su igrali važnu ulogu u načinu na koji vidimo ne samo Španjolsku već i samu europsku kinematografiju.

Uloga žene u Almodóvarovim filmovima

Almodóvar u svojim filmovima daje socijalni komentar na današnju Španjolsku, neprihvaćenost subkultura, istražuje ljudsku prirodu i seksualnost. Međutim, iznad svega, Almodóvar se obraća ženama, one su njegove heroine i inspiracija. On je bio pod snažnim utjecajem starih holivudskih filmova u kojima se sve događa oko glavnog ženskog lika i on nastavlja dalje u toj tradiciji.

Gotovo su svi Pedrovi filmovi u podtekstu filmovi o filmovima (napose podcijenjeni ''Slomljeni zagrljaji'', 2009.), deklaracija ljubavi prema kinematografiji, koja ''može ispuniti prazninu vašeg života i usamljenosti''.

Seksualnost i spolni identitet u njegovim filmovima  redovito dovode do tragedije raskošna erosa.
Seksualnost u paru prati bunuelovski ''mračni predmet želje'' ili almodóvarovski ''zakon želje'' pa, primjerice, u  spomenutom filmu ''Veži me'' (1990.), nakon izlaska iz mentalne ustanove, Antonio Banderas otima pornoglumicu Victoriju Abril u koju je zaljubljen, vezuje je za krevet i uvjerava da mu postane žena.

Almodóvarov filmski svijet napučen je ženama koje su srce i duša njegova opusa, subjekti i objekti dubokih emocija, nikad portretirane samo kao ''živo meso''. ''Dvije žene u sobi su mi zanimljivije nego svi specijalni efekti u Hollywoodu'', kazao je jednom potvrdivši kako su njegovi filmovi ženski monolog o (ne)sreći i usamljenosti.

Često kategorizirane ''na rubu živčanog sloma'', još češće izvan ruba suza (''Kad žena u Almodóvarovu filmu plače, to je dahćući, glasan, aristokratski događaj''), fragilne, a istodobno i snažne psihe da se mogu hrvati s tigrom ili roditi nasred autobusa u vožnji , Almodóvarove žene (stare, mlade, majke, očajne kućanice, ljubavnice, glumice, ''kraljice trotoara'', trudne časne sestre...) nalaze se u labirintu (uzavrele) strasti i cupkaju na visokim potpeticama tražeći smisao u svijetu punom prepreka.

Kako slavnoga Španjolca žene ''podsjećaju na komedije, a muškarci na tragedije'', potonji su, nerijetko, samo takozvani plot device koji će brzo nestati iz radnje, gdjekad i stradati, bilo da će ih se zatući svinjskom kosti po glavi ili probosti nožem u prsa. Muškarci u njegovim filmovima su silovatelji, emotivno nezreli slabići koji veze prekidaju preko ''sekretarice'' rijetko ih mogu ''ševiti dok se ne raspolove'' (''Živo meso'') i nisu vrijedni očinstva pa postaju transvestiti.

Ovaj redatelj  izvrće ustaljene spolne i rodne uloge. Lydia u ''Pričaj s njom'' i Maria u ''Matadoru'' preuzimaju uloge koje su do tada privilegija muškaraca. U filmu ''Pričaj s njom'' Lydia je ženski toreador, toreadorica Lydia.

Almodóvar od početka svog filmskog stvaralaštva problematizira posljedice dugogodišnje Francove vladavine na španjolsko društvo. S obzirom na to da su novostečene slobode imale i svoju negativnu stranu, prikazuje Španjolsku koja nije sposobna nositi se s brojnim i naglim društvenim promjenama. Njegovi su protagonisti često izopćenici, pojedinci na marginama društva. Realnost Španjolki pritom često reprezentira modusom parodije i groteske. Žene osjećaju posljedice patrijarhalnog uređenja, ali i kaosa u kojem se društvo našlo nakon skokovitoga prijelaza u demokraciju. Jedan je od njegovih omiljenih likova kućanica koju uzima kao simbol konzumerističkog društva.

Novi španjolski kulturni identitet utjelovljuje se kroz nekad marginalizirane grupe. U doba diktature, za žene su bile rezervirane uloge kćeri, majki i domaćica. Nisu imale ni pravo zapošljavanja bez muževa pristanka . U novo doba preuzimaju uloge u prošlosti namijenjene isključivo muškarcima. U svojim filmovima Almodóvar najčešće  potkopava tradicionalnu ulogu žene.

Almodóvar je otvoreno gay i ugrađuje elemente gay i underground kulture u popularne sadržaje čime redefinira percepciju španjolske kinematografije i Španjolske. ''Vjerujem da je film reprezentacija života i mogu reći da usavršava sve njegove nesavršenosti'', izjavio je Almodóvar koji još uvijek nudi posljednje utočište za jake ženske uloge i krajnje iskrenu melodramu u naše hiperironično doba.

 

Katarina Jelić