Raoul Wallenberg pripadao je jednoj od najpoznatijih švedskih obitelji -aristokrata, bankara, diplomata i političara tijekom nekoliko generacija. Rođen 4. kolovoza 1912, tri mjeseca nakon očeve smrti i šest godina prije majčine. Raoulova majka Maj Wising Wallenberg, se preudala a djed Gustav pobrinuo se da Raoul dobije vrhunsko obrazovanje. Želio je da njegov unuk nastavi obiteljsku tradiciju bankara.

Raoul je bio briljantan učenik a nakon vojne službe je otputovao u SAD-u na studij arhitekture u Sveučilištu Michigan. Diplomirao s odličnim uspjehom u samo tri i pol godine i osvojio sveučilišnu medalju za najimpresivniji akademski rezultat. 1935. vratio se u Švedsku. No, tržište je za arhitekte bilo premaleno, pa ga je djed šalje u Cape Town, a nakon toga u Palestinu. Tamo se sprijateljio s nekoliko Židova koji su pobjegli iz Hitlerove Njemačke a njihove priče o nacističkim progonima ga duboko pogodile tim više što je i sam imao židovske krvi.

Vrhunski komunikator koji je govorio nekoliko jezika, Raoul počinje raditi za tvrtku Lauer a u roku od osam mjeseci, postaje suvlasnik i izvršni direktor tog europskog trgovačkog društva. Putujući poslom Raoul je brzo naučio kako funkcionira njemačka birokracija a često boravi i u Mađarskoj kod obitelji Lauer. Mađarska je tada bila relativno sigurna za Židove. (Početkom 1944. godine, još uvijek živi 700.000 Židova u Mađarskoj,  koja se pridružila Njemačkoj u ratu protiv Sovjetskog Saveza već 1941.)

Kad su Nijemci izgubili bitku za Staljingrad 1943. godine, Mađarska želi slijediti primjer Italije i zahtijevaju mir. Hitler je zahtijevao od premijera Mađarske, Miklósa Horthya, nastavak solidarnost s Njemačkom a kada je Horthy odbio odgovoriti na ove zahtjeve, razljućeni Hitler je odlučio napasti Mađarsku u ožujku 1944. Ubrzo nakon toga, počinju deportacije mađarskih Židova u koncentracijske logore. Za veliku većinu  odredište je bilo Auschwitz-Birkenau, dakle sigurna smrt. Iako su Nijemci počeo deportaciju Židova iz Mađarske, židovski građani Budimpešte su u očaju tražili pomoć od veleposlanstva neutralnih zemalja u kojima su izdane privremene propusnice za Židove s posebnim vezama u tim zemljama.

Švedska ambasada u Budimpešti uspjela je okončati  pregovore s Nijemcima i dogovoriti da budu nositelji zaštićenih prolaza Židova u kojima bi ih tretirali kao švedske građane, bez obaveze nošenja žute Davidove zvijezde prsima.

Pregovore je vodio Per Anger, mladi diplomat u veleposlanstvu u Budimpešti, koji je pokrenuo prvi od tih švedskih zaštićenih prolaza. (1982. Per Anger je nagrađen titulom "Pravednika među narodima" od Yad Vashema za svoje herojske akcije spašavanja Židova) U kratkom vremenskom razdoblju švedski konzulat je izdao 700 propusnica, iako je to predstavljalo tek kap u moru u odnosu na ogroman broj Židova kojima je prijetilo Hitlerovo ludilo. Kako bi se riješio čim veći broj zahtjeva Židova za pomoć pri izlasku iz Europe, Per Anger je zatražio  od kralja pojačanje osoblja za konzulat u Budimpešti.

Godine 1944., Sjedinjene Države osnivaju izbjeglički odbor rata (WRB), organizaciju stvorenu s misijom spašavanja Židova od nacističkog progona. WRB pokušava preko Švedske spašavati židovsku populaciju u Mađarskoj pa u Stockholmu saziva odbor s istaknutim švedskim Židovma vezano za misiju u Budimpešti. Među sudionicima bio je Raoul Wallenberg poslovni partner Kolomana Lauera, odabranog kao stručnjaka za Mađarsku. Raoula su smatrali previše mladim i neiskusnim, ali Lauer je bio uporan u svom uvjerenju da Wallenberg je bio pravi čovjek - brz mislilac, energičan, hrabar i suosjećajan. A imao je i slavno ime. Raoul je bio odlučan da se ne ulovi u mrežu protokola i papirologije birokracije diplomacije pa je zahtijevao potpunu autonomiju i pravo korištenja diplomatskih kurira izvan uobičajenih kanala. To mu je odobrio osobno kralj Gustav V.

Do vremena Wallenbergovog dolaska u Budimpeštu Nijemci su pod vodstvom SS časnika Adolfa Eichmanna, deportirali više od 400.000 Židova iz Mađarske. Eichmann je planirao u jednom danu istrijebiti kompletnu židovsku populaciju u Budimpešti, jedinom području tadašnje Europe gdje su Židovi bili netaknuti. U izvješću koje je slao za Berlin je napisao da će "tehnički detalji potrajati nekoliko dana."

Švedski kralj Gustav V je u međuvremenu napisao pismo mađarskom premijeru Horthyju u kojem ga moli da zaustavi deportacije. Horthy je odgovorio kralju da će učiniti "sve što je u njegovoj moći kako bi se osiguralo poštivanje humanosti i pravde". Ubrzo nakon toga, nacističke deportacije u Mađarskoj su otkazane, a jedan vlak sa 1.600 Židova, čak je zaustavljen na granici i poslan natrag u Budimpeštu.

Začudo, njemačke vlasti su odobrile poništenje deportacija. Objašnjenje može biti da je Heinrich Himmler, jedan od najmoćnijih nacističkih dužnosnika u to vrijeme, priželjkivao je mir i smatrao je da će imati bolju pregovaraču poziciju sa saveznicima ako smanji pritisak na Židove. Eichmann nije mogao učiniti ništa osim čekati i sjediti na njegov plan.

Sve da spasi ljude

Wallenberg situaciju koristi da bi iznajmljivao zgrade u Budimpešti na koje stavlja znakove kao što su "The Swedish Library" ili "The Swedish Research Institute". Zgrade su tada korišteni kao skrovišta za Židove. Raoul Wallenberg je konstantno šokirao diplomate svojim nekonvencionalnim metodama. Služio se i korupcijom...No, kada su vidjeli njegove rezultate, brzo je dobio svoju bezrezervnu podršku.

Dobio je legalnu dozvolu za prolaz 4.500 Židova a u stvarnosti, Wallenberg je spasio tri puta više ljudi no što je službeno dopušteno. Wallenberg je obavio zadatak i njegov odjel u veleposlanstvu je ukida a on priželjkuje povratak u Švedsku ali situacija se komplicira ulaskom Rusa u Mađarsku.

Wallenberg je sagradio 30-ak "Švedska kuća" - u Pešti dijelu grada gdje su Židovi mogli potražiti utočište. Švedska zastava visila je ispred svakih i Wallenberg je kuće proglasio švedskim teritorijem. Populacija od "švedskih kuća" uskoro porastao na 15.000. Veleposlanstva ostalih neutralnih zemalja u Budimpešti počela su slijediti Wallenbergov primjer, i izdavati vlastite zaštitne propusnice, a brojni diplomati bili ni nadahnuti otvoriti svoje "zaštitne kuće" za židovske izbjeglice.

Wallenberg se sprijateljio s barunicom Elizabeth Kemeny, suprugom ministra vanjskih poslova, koja je također svojim vezama aktivno pomagala spašavanje Židova.

Eichmann započinje svoje brutalne "marševe smrti" prisiljavajući sve veći broj Židova na odlazak iz  Mađarske pješice. Uvjeti duž 200 kilometara ceste između Budimpešte i austrijske granice bile toliko grozni da su se čak i nacistički vojnici koji pratili Židove sažalili. Raoul Wallenberg je bio prisutan cijelo vrijeme dijeleći zaštitne propusnice, hranu i lijekove. Prijetio je i podmićivao sve dok nije uspio osloboditi one sa "švedskim prolazom".

Počinju transporti Židova vlakovima smrti a Wallenberg intenzivirala je svoje spasilačke napore. Penjao se na vagone vlaka, stajao na tračnicama, trčao duž vagona krovova da doda ljudima u vlaku "zaštitne prolaze" pa bi s vremena na vrijeme, njemački oficiri  naredili da otvore vatru, ali vojnici su bili toliko impresionirani Wallenbergovom hrabrošću da su namjerno ciljali previsoko. Wallenberg bi skakao s vlaka neozlijeđen i zahtijevajo da Židovi s propusnicama (koje im je dao maločas) napuste vlak zajedno s njim.

Nešto kasnije, Rusi su stigli i pronašli 97.000 Židova živih u dva židovska geta u Budimpešti. Ukupno 120.000 Židova preživilo je nacističko istrebljenje u Mađarskoj. Per Anger, Wallenbergov prijatelj i kolega, dao je iskaz da je najmanje 100.000 Židova spasio Raoul Wallenberg.

13. siječnja 1945. sovjetska jedinica je spazila čovjeka kako stoji i čeka ih ispred kuće sa velikom švedskom zastavom iznad vrata. U tečnom ruskom, taj čovjek, (Raoul Wallenberg), objasnio je da je bio švedski otpravnik poslova te je zatražio i dobio dozvolu da posjeti Sovjetski vojni stožer u gradu Debrecenu istočno od Budimpešte.

17. siječnja 1945., na izlasku s ruskim pratnjom, Wallenberg i njegov vozač zaustavili su se pred "švedskim kuća" da bi rekli zbogom svojim prijateljima. Raoula Wallenberga i njegovog vozača -Vilmosa Langfeldera, nikada više nisu vidjeli.

Prema službenom sovjetskom izvješću umro je 17. srpnja 1947., u zatvoru Lubjanka u Moskvi, gdje je bilo sjedište KGB-a. Motivi iza Wallenbergova uhićenja i zatvaranja zajedno s pitanjima o okolnostima njegove smrti i njegove moguće veze s američkim tajnim službama ostali su nerazjašnjeni do danas. Bilo je mnogo neprovjerenih dojava, da je viđen u raznim dijelovima Sovjetskog Saveza mnogo godina nakon službene objave smrti, ali ne zna se da li je živ ili mrtav.

Zbog svojih hrabrih akcija u ime mađarskih Židova, Raoul Wallenberg dobio je brojne počasti u desetljećima nakon njegove pretpostavljene smrti. Godine 1981., američki kongresmen Tom Lantos, i sam jedan od onih koje je spasio Wallenberg, predložio je, da se Raoul Wallenberg proglasi počasnim građaninom SAD-a, što se i dogodilo i tako je postao jedan od nekolicine u povijesti, kojima je dana ta čast. On je također proglašen i počasnim građaninom Kanade, Mađarske i Izraela. Dobio je titulu Pravednika među narodima. Širom svijeta postavljeni su spomenici njemu u čast. Mnoge ulice širom svijeta nose njegovo ime. Pod njegovim imenom dodjeluje se godišnja nagrada za hrabre i požrtvovne ljude a u njegovoj domovini Švedskoj je središte međunarodnog instituta za ljudska prava Raoul Wallenberg Institute of Human Rights and Humanitarian Law koji ovih dana ulažu velike napore za ublažavanje humanitarne krize izbjeglica iz Sirije.

12. siječnja 2001. godine, zajednička rusko-švedski panel objavio je izvještaj koji nisu postigli nikakav zaključak o Wallenbergovoj sudbini. Rusi su potvrdili da je umro od srčanog udara u zatvoru 1947. godine, dok je Šveđanin je rekao da nisu bili sigurni da li Wallenberg je bio živ ili mrtav.

Izvješće je osvijetlilo razloge uhićenja Wallenberga -sumnja da je bio špijun SAD-u (Washington Post, 12. siječnja 2001.).

A.D.Brkić