Pod vladavinom kancelara Adolfa Hitlera, objavljen je dekret (Nürnberger Gesetze) 26. studenog 1935., koji je Cigane definirao kao "temeljne neprijatelje rasno čiste države", u istoj kategoriji kao i Židovi. Dakle, sudbina Roma u Europi, na neki način tekla je usporedno sa sudbinom Židova.

Povjesničari procjenjuju da su nacisti ubili 220.000 do 500.000 Roma i njihovih suradnika, odnosno više od 25% ukupne populacije od nešto manje od 1 milijuna Roma u Europi u to vrijeme.

 

1982. Zapadna Njemačka je formalno priznala da genocid protiv Roma.

2011. usvojena je rezolucija kojom se za službeno priznaje 2. kolovoza kao Dan sjećanja Roma.

Kako je krenulo
U kasnom 19. stoljeću, pojavljuje se znanstveni rasizam (socijalni darvinizam), koji povezuje društvene razlike s rasnim razlikama, čime njemačka javnost opravdava predrasude prema Židovima i Romima. Tijekom vremena, "koncept rase sustavno pokušava objasniti društvene fenomene." Taj pristup validira ideju o izrazito različitom biološkom podrijetlu rasa. To stvara znanstvenu podlogu za rasnu hijerarhiju "na temelju biologije".

Osim rasne pseudo-znanosti, kraj 19. stoljeća je razdoblje modernizacije države sponzorirane u Njemačkoj. Industrijski razvoj mijenja mnoge aspekte društva. Većina osobito, granice projecirane na društveno prihvatljive norme rada i života. Za Rome, to je značilo poricanje njihovog tradicionalnog načina života kao obrtnika i zanatlija. To je rezultiralo raspadom njihove zajednice i početak društvene marginalizacije.

Razvoj rasne pseudo-znanosti i modernizacija rezultiraju anti-romskim državnim intervencijama, koje provodi Njemačko Carstvo i Weimarska Republika.


"Zakon za borbu protiv Cigana, skitnica i lijenčina"
1899. Ministarstvo carske policije u Münchenu  utemeljuje specijalnu jedinicu policije kojoj je svrha voditi evidenciju (iskaznice, otisci prstiju, fotografije i sl.) te kontinuirano nadzirati romsku zajednicu u Weimarskoj Republici (neslužbena oznaka za njemačke države između 1919. i 1933.) Bio im je zabranjen ulazak u javne bazene, parkove i ostale rekreacijske površine, a prikazivalo ih se u Njemačkoj i Europi kao kriminalce i špijune. Do 1926. godine, ta "rasna panika" je prenesena u zakon.

1926. godine "Zakon za borbu protiv Cigana, skitnica i lijenčina" je proveden u Bavarskoj i postaje nacionalna norma od 1929. Oni koji nisu mogli dokazati redovno zaposlenje "poslani su na prisilni rad u trajanju do dvije godine." Taj bavarski zakon postao je model za druge njemačke države, pa i za susjedne zemlje ".  Zahtjevano je od Roma da se odreknu svog nomadskog načina života i da se skrase u određenoj regiji (koja je bila u fokusu anti-romske politike). Nakon što bi se naselili i izolirali u jednom području, represivnom državnom aparatu je olakšan nadzor i "za prevenciju kriminaliteta".

Nakon donošenja "Zakona za borbu protiv Cigana, skitnice i lijenčina", 8 000 Roma su obrađeni na taj način i podvrgnuti obveznom ostavljanju otisaka prstiju i fotografiranje. Dvije godine kasnije, u 1929., Hessen predlože 'Zakon za borbu protiv romske prijetnje. " Iste godine je u Njemačkoj otvoren Centar za borbu protiv Roma. Ovo tijelo provoditi ograničenja na putovanja za nedokumentirane Rome i omogućava proizvoljna uhićenja kao "sredstvo za prevenciju kriminaliteta".

Rasna čistoća

Stoljećima su romska plemena nisu bili predmetom progona i poniženja u Europi. Oni su bili stigmatizirani kao stalni kriminalci i skitnice . Kada je Hitler preuzeo vlast 1933. godine, sukladno "Zakonu protiv opasnih habitualnih zločinaca" policija je uhitila mnoge Rome shvaćene kao "asocijalne" - prostitutke, prosjake, skitnice beskućnike i alkoholičare, te su ih zatvorili u logore.

Nakon Hitlerovog uspona na vlast, zakonodavstvo protiv Roma se temelji na retorici rasizma. Politika izvorno temelji na pretpostavci o "borbi protiv kriminala", preusmjeren je u "borbi protiv ljudi." Odjel za rasnu higijenu i populacijsku biologiju počeo je eksperimentirati na romskom utvrditi kriterije za njihove rasne klasifikacije.
Stara Romkinja s njemačkim policajca i nacistički psiholog Dr. Robert Ritter

1936. na čelu s dr Robertom Ritterom i Evom Justin, počela su istraživanja o "Ciganskom pitanju" (Zigeunerfrage) radi podataka potrebnih za formuliranje novog "Ciganskog zakona". Nakon opsežnog terenskog rada koji se sastojao od intervjua i liječničkih pregleda kako bi se utvrdila rasna klasifikacija Roma. Zaključili su da njihova "ciganska krv", nije čista te da predstavlja opasnost za njemačku rasnu čistoću pa se mora deportirati i eliminirati. Ubijeno je 10 % ukupnog romskog stanovništva Europe, prvenstveno Sinti i Lalleri plemena koja su živjela u Njemačkoj.

U početku je bilo neslaganja unutar nacističkih krugova o tome kako riješiti "cigansko pitanje". Heinrich Himmler je predlagao deportaciju Roma na udaljene rezervate, kao što su učinili SAD sa Indijanacima, gdje bi "čisti Cigani" mogli nastaviti svoj nomadski način života nesmetano.
Himmler je razlikovao asimilirane i "neizgrađene" Rome. Nažalost, Hitler se s njime nije složio.

15. rujna 1935. godine počinje provođenje Prvog Nürnberškog zakona, "Zakona o zaštiti njemačke krvi i časti", koji izrijekom zabranjuje brak i izvanbračnu odnos između Židova i Nijemaca.
26. studenog 1935. godine Drugi Nürnberški zakon, "Zakon o njemačkom državljanstvu" oduzima Židovima njemačko državljanstvo. Isti zakon se primjenjuje na Rome. Romi, poput Židova, gube pravo glasa 7. ožujka 1936.

Progon i genocid
Romski zatvorenici u njemačkim koncentracijskim logorima kao što su Auschwitz bili su prisiljeni nositi smeđe obrnuti trokut na zatvorske uniforme da bi ih razlikovao od drugih zatvorenika.

Vlada Trećeg Reicha 1936. počinje deportaciju u koncentracijske logore. Devet predstavnika romske zajednice u Njemačkoj su bili zamoljeni da sastavljaju popise "čistokrvnih Roma" koji bi se spasili od deportacije, ali Nijemci su često zanemarivali ove liste i slali ih u koncentracijske logore -sve. Dachau , Dieselstrasse, Marzahn  i Vennhausen, Treblinka, Sobibor, Auschwitz-Birkenau, Ravensbrück i Buchenwald...

Na istoku, u balkanskim državama i Sovjetskom Savezu, formirane su Einsatzgruppen , mobilni  odredi za ubijanje, koji su putovali iz sela u selo ubijajući stanovnike te nema pouzdanih evidencija o broju Roma ubijenih na ovaj način. Po povjesničaru Timothyju Snyderu u Sovjetskom Savezu je 8.000 dokumentiranih slučajeva ubijenih Roma od strane Einsatzgruppe.

23.000 Roma (plemena Sinta i Lalleri) su bili deportirani u Auschwitz zajedno... Pokušali oduprijeti istrebljenju. U svibnju 1944. u Auschwitzu, SS čuvari pokušali likvidirati ciganski obiteljski kamp te su "se suočili s neočekivanim otporom". Kada je naređeno da izađu, odbili su, nakon što su upozoreni i da se naoružavanje grubim oružjem - željeznim cijevima, lopatama i drugim alatima koji se koriste za rad, smatra pobunom.... SS je ubio sve zatvorenike - većinom bolesne, starije ljude žene, ili djecu... Svi su stradali!

Povjesničar Martin Gilbert procjenjuje da je ukupno više od 220.000 od 700.000 Roma u Europi je ubijeno, uključujući i 15.000 (uglavnom iz SSSR) u Mauthausen u razdoblju siječanj-svibanj 1945 .
Dr. Sybil Milton, povjesničar na US Holocaust Memorial Research Institute, procjenjuje broj izgubljenih života " između pola milijuna i milijun i pol".

Progoni u drugim zemljama Osovine i Anna Frank
Romi su i proganjani i od marionetskih režima koji je surađivali s Trećim Reichom za vrijeme rata. Yad Vashem procjenjuje da je progon bio najintenzivniji u Jugoslaviji, u kojoj je ubijeno oko 90.000 Roma. Ustaška vlada je deportirala oko 26.000 Roma. Tisuće Roma ubijeno je u Jasenovcu, zajedno sa Srbima i Židovima. 

Prema izjavama svjedokinje gospođe de Wiek, Anna Frank je svjedočila uvodu u ubojstva romske djece u Auschwitzu: "Ja još uvijek mogu vidjeti kako stoje na vratima i gledaju u prašnjavu logorsku ulicu... Kao i gole Romske djevojke vođeni su, u krematorij. Anna ih je gledala i plakala. "

U protektoratima Trećeg Reicha -Češke i Moravske, Romi su deportirani u Lety i Hodonín logorima prije nego što su prebačeni u plinsku komoru Auschwitz-Birkenaua. U logoru Lety jedinstven je osoblje čeških stražara, bilo još brutalnije od Nijemaca, kao što je svjedočio u Paul Polansky u knjizi Crna tišina. Genocid je bio toliko temeljit da je velika većina Roma u Češkoj danas zapravo potječu od doseljenika iz Slovačke. U nacističkom okupacijom Francuske, tamo je ubijeno između 16.000 i 18.000 Roma.

Romsko stanovništvo u Danskoj nije bio podvrgnuto masovnim ubojstvima od nacističkih okupatora, ali su klasificirani kao jednostavno "asocijalni". Romsko stanovništvo Grčke je pripremljeno za deportaciju u Auschwitz, ali su spašeni zahvaljujući žalbi nadbiskupa Atene i grčkog premijera.

A.D.Brkić