Zagrebačka Dama s kamelijama

Prije nekoliko dana sam s dragim tražila na Sljemenu pogodno mjesto za piknik. Zasitili smo se restorana i kuće. "Naoružani" buteljom crnog vina i sirom u maslinovom ulju tražili smo "čarobno mjesto" za nas... Lutajući sljemenskim proplancima (jer tražili smo pogled na Zagreb i apsolutan mir) u namjeri da prostremo dekicu, našli smo se pred zapuštenom zgradom koja je djelovala avetinjski. Osjetila sam čudesnu energiju a kada sam spazila fotografa s brdom opreme shvatila sam da "imam priču"... 

Ljerka Šram je u svojoj 25 godina dugoj umjetničkoj karijeri odigrala mnoge zapažene i naslovne uloge, iz klasičnog  i suvremenog repertoara, osiguravši sebi dostojno mjesto u povijestihrvatskoga glumišta, ali zapamćena je životnoj ulozi – velike i tragične ljubavi uglednog zagrebačkog liječnika i najutjecajnijeg novinara, direktora i glavnog urednika "Obzora" Milivoja Dežmana. Ljubavna veza između Šramice i Dežmana imala je sve elemente velike ljubavne priče, koja je golicala znatiželju suvremenika, ali i čitaoce zagrebačkih kronika. Kronike o toj znamenitoj zagrebačkoj love storyostavili su najbliži Dežmanovi suradnici i suvremenici, usporedivši je s popularnom Dumasovom "Damom s kamelijama".

Koliko god se takve velike, strasne, slijepe i odane ljubavi danas činile dalekim i nestvarnim, a s pozicije današnjih gutača raznih erotskih i pornografskih časopisa i video kaseta i naivnim, toliko su priče o njima sve čitanije i sve gledanije. Nije li, uostalom, dokaz tome i film "Prohujalo s vihorom", koji je ostao najgledanijim filmom svih vremena, isto kao što je sedamdesetih godina nezapamćenu čitanost i gledanost doživjela Segalova "Love story", najprije kao roman, a potom i film. A i stari crno-bijeli film "Dama s kamelijama" s Gretom Garbo i dan-danas mobilizira cijelu armiju zahvalnih gledatelja, isto kao što svoje čitatelje još i danas pronalazi nanovo pretiskavan istoimeni roman iz 19. stoljeća.

Naša, zagrebačka "dama s kamelijama", događa se u nadasve romantično doba, u doba secesije hrva
tske moderne, kojoj je na čelu nitko drugi nego nesretni Milivoj Dežman.


Sam u prepunom gledalištu
Među sretnim, veselim i razdraganim Zagrepčanima i njihovim gostima tog za hrvatsku kulturu značajnog datuma – 14. listopada 1895. – samo je jedan mlad čovjek, stiješnjen u sebe, bio tužan i razočaran. Iako je i te kako znao da prisustvuje povijesnom događaju – svečanom otvaranju nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, Milivoj Dežman se nije bio u stanju  iskreno radovati, čak ni onda kad se pred razdraganim gledaocima prvi put spustio raskošni Bukovčev zastor "Hrvatski preporod"... Pred njegovim su očima, naime, neprestano titrala ona zlokobna slova na kazališnom plakatu ispred imena Ljerke Šram - gđa.

Ljerka i Milivoj su se poznavali od najranijeg djetinjstva. Živjeli su u susjedstvu. Roditelji su im prijateljevali; Milivojev je otac bio poznati pjesnik i liječnik Ivan Dežman, koga je kolera pokosila mladog, a Ljerkin otac je bio ugledni odvjetnik i neko vrijeme potpredsjednik Hrvatskog sabora. Milivoj je, u "pučkoj školi" u Popovu tornju prijateljevao s Ljerkinim godinu dana starijim bratom Vladimirom. A razdvojili su se kad je Milivoj, kao štićenik Franje Račkoga (prijatelja svog pokojnog oca) i stipendist biskupa Strossmayera, krenuo u plemićki konvikt, gdje su režim i stega takvi da su dodiri s vanjskim svijetom gotovo nemogući. U međuvremenu, dok Milivoj se priprema  za studij medicine, Ljerka izrasta u prelijepu djevojku, čije će ga draži zauvijek osvojiti kad ju je ujednoj plemićkoj gornjogradskoj kući susreo dok je nastupala u predstavi amaterske grupe. Od predstave ništa nije zapamtio, jer je i nije pratio; njegove su misli bile usredotočene samo na Ljerku. Te iste večeri (kako je sam napisao) donio je sudbonosnu odluku – "ova ili nijedna"!

Poslije su se često viđali, on je obnovio prijateljstvo s njenim bratom Vladimirom, svi zajedno nalazili su se na raznim društvenim događanjima i u domovima zajedničkih prijatelja. Gdje god bi bili, on bi je u stopu pogledom pratio, a i ona bi njega pogledavala, ali nikako nije bio načistu jesu li njihovi osjećaji uzajamni. Odlazeći na studij u Graz, proganjala ga je dilema hoće li ga čekati, kao što je obećala. Isprva mu je na njegova duga i iscrpna pisma redovito odgovarala, a onda odgovori iz Zagreba prestaju stizati...

Iz Graza se preselio u Beč, a umjesto očekivanih pisama, majka mu, kao corpus delicti, šalje onaj plakat gdje je Šramica prvi put u javnosti izašla kao gđa. Plakat je više puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb na spomenutu predstavu.

Tko je osvojio Ljerkino srce? 
Zovao se Aleksandar Isaković, pravoslavac, bankovni činovnik, zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Šramičina kazališnog mentora Adama Mandrovića. "Ljerka Šram", postojala samo u kazalištu (u javnim nastupima zadržala je svoje prezime)i,  u mislima 

nesretnog Dežmana, a u privatnom životu ona je Ljerka Isaković. Odluka da prekrši svoje obećanje Dežmanu i da se uda za nepoznatog bonvivana, isključivo je u – kako dr. Ivo Hergešić svjedoči – njegovoj "vulgarnoj muškoj ljepoti". Milivoj Dežman nije bio privlačiv vanjštinom. Od slovenskih je predaka baštinio snažan uglasti trup alpskog čovjeka s ponešto predugačkim rukama i grubim crtama lica. 

A Šramica? Najljepša u Zagrebu. Ako ne vjerujete, evo A. G. Matoša... Iako poznat kao prznica, polemik i cinik, Matoš javno u novinama objavljuje izljev svojeg oduševljenja Šramičinom pojavom i osobom:

"Gledajući našu Šramicu, imate taj osjećaj slučajnosti: kao da se slučajno među nama rodila, kao da je u Zagrebu slučajno odrasla kći kakvog Lovelacea i kakve Ade Byron. Zato ona nije toliko gospođa Lj. pl. Šram, koliko prava pravcata lady Šram. Njena spoljašnost ima sve odlike dame engleske aristokracije; kožu – krv i mlijeko, plavu zlatnu kosu, vječni djetinji tip, velike modre oči, energičan bajronski podbradak. Visina srednja, ali stas je tako pravilan, da je naoko mnogo viša. Kad je gledate, pomišljate na liriku starog Spancera, na portrete Van Dyckove i Lowrenceove, i na opjevanu Anabelu Lee, pa postajete ozbiljni, gotovo melankolični kao kod lijepih slika i lijepih mramornih kipova... No, lady Šram nije samo slika, već i muzika....".

A valja znati da je ove oduševljene retke o Šramici Matoš napisao 1912., prigodom proslave njenog jubileja – dvadeset i pet godina umjetničkog rada, kad lady Šram nije više u cvijetu mladosti, trideset i osma joj je na njenim krhkim plećima, a uz to je i ozbiljno narušena zdravlja. Bolovala je od tuberkuloze.

A Dežman? U svoj intimni dnevnik zapisat će:
"Fakat je da sam zaljubljen, a ona nije. I da po svoj prilici nikad neće ni biti. Radio sam sve za nju, a sad mi je sve veselje otišlo... Pa, ipak čekam, osobito kad mi logika veli da ona mora doći opet k meni..."

On, dakle, ni jednog trenutka ne odustaje i ni najmanje se ne obazire na glasine i podsmijehe, kojiga posvuda prate. On zna da taj brak s "tim prostakom Isakovićem nebu dugo trajal" i tu ima pravo. Zbog neke pronevjere u Prvoj hrvatskoj štedionici, Isaković daje petama vjetra i netragom nestaje iz Zagreba i Šramičina života, ostavljajući joj sinčića Sašu. Milivoj Dežman pripada onoj feli ljudi, koji se na porazima napajaju i skupljaju snage za nove i nove pokušaje. Vidjet će se kako će on taj trenutni poraz na intimnom planu i te kako znati iskoristiti za napredovanje u društvenom životu. Sve će poduzeti da do Šramice i njene naklonjenosti dođe, ako nikako drukčije, a ono kao uspješan mlad intelektualac i poslovan čovjek.

Umrla mu na rukama
Otkako se s diplomom liječnika 1897. vratio iz Beča u Zagreb, te se najprije zaposlio ustaroj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu, Milivoj Dežman sustavno i uporno radina svojoj karijeri, kako bi na taj način privukao pozornost nevjerne Šramice.

Čim bi skinuo bijelu liječničku kutu, prihvaćao bi se pera i pisao tekstove, okupljajući oko svojih ideja mlade umjetnike, a svi zajedno mladi se bune protiv starih, artikulirajući taj svoj bunt i sukob u programskom časopisu "Život". Za svoj svježi mladenački svjetonazor na umjetnost i stvaranje, pridobiva čak i najuglednije ime među starim piscima – Ksavera Šandora Gjalskog.

U međuvremenu piše za kazalište, dramatizira čak i Šenoino "Zlatarevo zlato", prilagođavajući ulogu Dore Krupić za svoju Ljerku. I sve ostalo što piše i što će mu se na kazališnim daskama uprizoriti, pisano je s isključivom zadaćom da na taj način pridobije njenu naklonost. Nimalo mu ne smeta što ga javno ogovaraju, što mu se rugaju, isto kao što mu ne smeta to što ona ima dijete. Dapače, on će se, kad se napokon njih dvoje nađu, stvore sporazum zajedničkoga života, brinuti o malom Saši Isakoviću kao da je njegov rođeni sin.

U zajednički život, koji se nikad neće završiti brakom, on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu, koja podrazumijeva ispunjavanje svih njenih želja, a ona svoje poštovanje, zahvalnost i odanost. Kad je Šramica oboljela, Dežman će iskoristiti sav svoj ugled i liječnika i direktora najutjecajnijeg hrvatskog dnevnog lista "Obzor", te pokreće inicijativu za gradnju Bolnice za plućne bolesti na Brestovcu. Zahvaljujući Dežmanu, tj. njegovoj velikoj  ljubavi spram Ljerke Šram, Zagreb će dobiti prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. 

Slika gore prikazuje bolnicu Brestovac danas. A evo kako je naše mjesto za piknik izgledalo nekada. Tužno.

Hrvatska moderna, pokret mladih umjetnika, što je predvodi upravo Dežman, indirektno izašla iz te romantične trubadurske ljubavi... Najdramatičnija scena te stare ljubavne priče svakako je ona kad, unatoč velikoj Dežmanovoj skrbi, Šramica umire Dežmanu na rukama i kad je Dežman sam stavlja u lijes.

Milivoj i Ljerka su u službenoj evidenciji, posljednjih nekoliko godina imali isti telefonski broj i istu adresu: Prilaz 12. A kako nisu bili vjenčani, i to tome su bili izuzetak u Zagrebu svoga doba. 

Ivana Horvat

 
 
 

Komentari

Ostali članci