Iako je prvi domaći "Fiat 600" proizveden 1955. godine, na isti dan se i prestao proizvoditi 1985. godine, na nizu internetskih foruma i društvenih mreža neprekidno se razmjenjuju informacije i rezervni dijelovi, poput anlasera, razvodnika, felgi, piksni, leptir-stakala i ostalih, pa se stiče dojam da "Fićo" i dalje živi.

U tri desetljeća, bivša tvornica oružja u Kragujevcu izbacila je 923.487 "fićeka" u svih devet modela. No, zajedno s matičnom zemljom Italijom te Argentinom, Austrijom i Španjolskom, koje su također, kupile licencu, proizvedeno je tri puta više "Fiata 600". U to vrijeme bio je treći najprodavaniji auto u u Europi, iza Volkswagenove "Bube" i Citroenovog "Spačeka".

Privredni projekt kapitalizma i socijalizma

"Fićo" je uistinu bio masovna pojava i dio života miliona ljudi, ali povjesničari ističu da ga je, zapravo, cijeli njegov vijek pratila dvostruka sudbina.

Kupovina licence od italijanskog Fiata bila je prvi komercijalni ugovor jedne zapadne kompanije i socijalističke zemlje nakon Drugog svjetskog rata."Fićo" je, tako, bio rezultat spoja napredne italijanske tehnologije i jugoslovenske samoupravne proizvodnje, čiji se jaz nikada nije uspio prevladati, ističe povjesničar Marko Miljković u hrvatskom znastvenom časopisu Narodna umjetnost.

Kad je "Fićo" prvi put izložen na međunarodnom sajmu  u Brnu 1961. godine, posjetitelji su ga otvoreno ismijavali zbog loše izrade, iako je bio vozilo koje je pratilo tehnološke trendove Zapadne Europe.

Neprivlačna ciglasto-crvena boja bila je neujednačeno nanesena da ni višekratna poliranja na sajmu nisu pomogla. Desni far je bio tako loše montiran da se između njega i stakla mogao staviti prst, prenosi Miljković dio deprimirajućeg izvještaja jugoslovenskog delegata sa sajma u Brnu. To je posljedica velikog jaza između općeg nivoa tehničkog znanja u tada dominantno poljoprivrednom društvu i potreba koju je savremena tehnologija tražila. Kada je Crvena zastava sustigla tehnologiju, krajem te decenije, originalni model "Fiata 600" je zastario i u Italiji se već prestao proizvoditi.

Društvena metafora
To vjerno oslikava probleme cjelokupne tadašnje jugoslovenske industrije, jer je na tom ugovoru automobilska industrija, kao jedna od najsuvremenijih i najvećih industrijskih grana, bila naslonjena na brojne druge industrije, poput strojarske, metalurgije, kemijske, tekstilne i druge, zaključuje Miljković.

"Fićo" je imao motor male snage, a jednako je malo trošio goriva. Imao je najpovoljniju cijenu i lako se održavao. Prostor u kabini je bio skučen, pa su se oni na stražnjem sjedištu morali pogrbiti, zbog malog prtljažnika imati torbu u krilu i zbog buke nadvikivati.

Iako ne njemu gotovo nikada nije sve funkcioniralo, ostao je u sjećanju kao onaj koji nikada nije izdao. Koristile su ga brojne službe, poput hitne pomoći, policije, vojske... Mnogi su s njim imali neposredno vozačko iskustvo kao sa svojim prvim automobilom, ili preko auto-škole. Toliko je prirastao svima da je postao predmet nostalgije te rječita metafora umjetničkih radova, ali i narodne memorije. U regiji je jedna od najpoznatijih fotografija crvenog osječkog "fiće" koji se 1991. godine ispriječio tenku bivše JNA, kao David Golijatu.

Naš 'Fićo' je premali
Darko Rundek je godinu dana prije "fićine" "smrti" napisao: "Radnička klasa odlazi u raj." U drugoj pjesmi, govori o pripremama za odlazak na more, žali da "na kraju svašta fali, jer naš 'fićo' je premali..." A je li to točno, može svako zaključiti kad pročita pjesnikov podsjetnik šta je sve namjeravao ponijeti na put: drveni ugljen, roštilj, tri ležaljke, suncobran, peraje, maske, naočale za sunce, karte, tenisice, termosicu, Tarzana, Karl Maya, šlauf, badmington, japanke, loptu, hranu, foto-aparat i veliki kanister s vinom.