Taj je sudbonosni potresni udar od desetak sekundi ranio Zagreb, rušile su se kuće i drobili zidovi, pucale su obrambene kule i bedemi, padala su krovišta i urušavali stropovi, a prestravljeni su Zagrepčani u panici napuštali domove, da bi tada, spasivši gole živote, s tjeskobom i u potpunoj neizvjesnosti očekivali daljnji razvitak događaja. Iako je bilo teže i mnogo lakše ranjenih, smrtno su stradale samo dvije osobe. Tlo je još dugo podrhtavalo, a “podzemni vatreni zmaj”, “nepobjedivi demon prirode” prijetio je Zagrepčanima i u njihovim srcima stvarao “očajno čuvstvo da će nam pod nogama zinuti grob, da će se domovi, gdje smo se rodili, gdje smo sa svojim milim trajali sretne dane, oboriti na nas, da će nas zakopati.”

O tom zagrebačkom potresu bilo je dosta pisano, od senzacionalističkih napisa i izvještaja u domaćem, a naročito u stranom tisku, pa sve do ozbiljnih znanstvenih studija.

Prvi i najjači udar potresa dogodio se u 7 sati, 33 minute i 50 sekundi. Zagrebu je tada potresom oštećena gotovo polovina svih postojećih zgrada.



Dok je velik broj Zagrepčana, koji su si to mogli priuštiti, otišao u ostale gradove Monarhije, siromašniji su ostali pomagati pri saniranju ruševina, kako bi barem neki mogli pod krovom dočekati zimu. Među njima je bio i August Šenoa. On je kao gradski senator pomagao unesrećenim ljudima te je po hladnoći obolio od upale pluća. Zbog komplikacija i krhka zdravlja književnik je umro 1881.

“Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka”, potreseno piše August Šenoa. 

Zagrebački Veliki potres doživio je i Đuro Pilar, a to ga je potaklo na proučavanje seizmologije, što je dovelo do njegova djela o tekućoj Zemljinoj unutrašnjosti i tankoj čvrstoj kori.

Za neke objekte, koji su bili toliko oštećeni da ih ne bi imalo smisla popravljati, Među teže pogođenim objektima bile su zagrebačke crkve, osobito katedrala.

 Uz katedralu, nadbiskupski dvor, sjemenište i kurije kanonika, stradala je i crkva sv. Franje, posebno njen barokni toranj, koji je bio toliko raspucan da su ga morali srušiti. Nije ostao pošteđen ni franjevački samostan, ni kapela sv. Dizmuša nedaleko od kaptolske pučke škole, koja je, kao i kadetska škola u Novoj Vesi bila znatno oštećena.

Na Gornjem gradu stradale su crkve sv. Marka i sv. Katarine. U prvoj je pao svod i uništio orgulje, dok je u drugoj bilo znatno oštećeno zapadno pročelje i dva oltara. Južno je krilo bivšeg jezuitskog samostana moralo biti srušeno, Kamenita su vrata bila raspucana, a jake su se pukotine pojavile i na snažnim srednjovjekovnim kulama Gornjega grada, popovom tornju i Lotršćaku.




Bili su to nesumnjivo teški dani za Zagreb i Zagrepčane. Grad je bio bez javne rasvjete, škole su bile zatvorene, trgovački promet smanjen, a zamro je i svaki društveni i kulturni život. Mnogi su napuštali grad sklanjajući se kod rođaka na selu, a neki su bježali čak i izvan granica Hrvatske. Pretpostavlja se da je oko 6.000 ljudi, dakle čak petina cjelokupnog stanovništva napustila Zagreb.


Sreća u nesreći

U određenom smislu potres 1880. bio je za Zagreb zapravo “sreća u nesreći”, jer je višeznačno pospješio građevnu djelatnost i dao joj poseban i snažan podstrek.

 Potres znači prekretnicu u graditeljskoj djelatnosti Zagreba, a naročito u izgledu i životu Jelačićeva trga. Nekoliko godina poslije potresa ovaj središnji trg potpuno je izmijenio svoje lice; od malog provincijskog trga postao je pravo trgovačko i prometno središte europskog grada.


Gotovo je nemoguće nabrojiti sva zdanja izgrađena u prvom desetljeću nakon potresa. Spomenimo još samo neka: Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu (1884.), zgrada “Kola” i “Sokola”, Obrtna škola i mnoge stambene zgrade. Od potresa do godine 1890. izgrađeno je u Zagrebu oko 700 novih zgrada.

I u komunalnom uređenju grada počinje novo razdoblje: proširuje se vodovodna mreža (vodovod je uveden 1878.), uvodi se kanalizacija, izvode se tipske stube, koje povezuju Gornji i Donji grad (kod uspinjače, Kapucinske, Felbingerove, Mlinske stube itd.).


Zbog naglog širenja grada javila se potreba da se tadašnja regulatorna osnova promijeni i izradi nova. Regulatorni odbor sastavljen je od stručnjaka i gradskih zastupnika i godine 1887. predlaže svoju koncepciju gradskom zastupstvu. Iz nacrta regulatorne osnove i posebnog obrazloženja vidimo da je Zagreb trebao postati pravi europski grad.

Svakako najpozitivniji prijedlog regulacije je upravo niz trgova – parkova, koji su na jugu spojeni engleskim parkom (Botanički vrt, osnovan 1889.) u zatvorenu cjelinu, takozvanu “zelenu potkovu”.

Godine 1890. Zagreb već ima 39.000 stanovnika, tj. deset godina nakon potresa povećao se broj stanovnika za jednu trećinu.

O kulturi življenja govori i podatak da je tijekom godine 1895. nabavljeno ukupno 609 klupa za gradske perivoje. Potpuno je uređen Akademički trg (danas Strossmayerov), gdje je postavljen spomenik Petru Preradoviću. Te iste godine izgrađen je Srednjoškolski centar na Rooseveltovu trgu prema projektu njemačkih arhitekata Ludwiga i Hülsnera, a pred zgradom je uređen trg. Te godine dovršeno je i Hrvatsko narodno kazalište (1895.). Zagreb se posebno priprema za doček vladara Franje Josipa I. Izrađeni su nacrti za dekoraciju na raznim mjestima grada, slavoluci i jarboli, sastavljen je i plan svečane rasvjete grada itd.

Osim navedene škole koju gradi Zemaljska vlada, intenzivno se grade škole i na rubovima grada i u samom centru. Nagli priliv stanovništva postavlja pred Gradsku općinu problem školskog prostora. Gradi se Dječačka učiona u Samostanskoj (danas Varšavska), 1890. godine, zatim Pučka škola u Krajiškoj iste godine, a za djecu s periferije škola na sv. Duhu (1896.), u Horvatima (1896.) i u Trnju (1898.).

Godine 1890. grad je otkupio zemljište za gradnju kolodvora na mjestu gdje ga predviđa regulatorna osnova – u osi Akademijine palače, kao završnu fasadu grada. Glavni kolodvor je podignut prema nacrtima Ferenza Pfaffa, uvaženog mađarskog arhitekta, koji se specijalizirao za kolodvorske zgrade.

Konačan oblik Tomislavovu trgu dao je Umjetnički paviljon, demontiran nakon izložbe u Budimpešti (1896.) i postavljen u osi kolodvora godine 1897. Projekt za ovaj paviljon izradili su 1896. godine bečki arhitekti Helmer i Fellner. 

Nagla urbanizacija donosi i mnogo komunalnih problema. Uz proširenje vodovodne mreže i kanalizacije, asfaltiraju se pločnici pred pojedinim zgradama. Krajem 19. stoljeća kolnici su još uvijek bili prašnjavi, a 1890-tih godina taraca se granitnim kockama cestovni dio Ilice do Margaretske, a tek godine 1910. dobiva Ilica kolnik od granitnih kocaka do Frankopanske, kada se postavlja i nova pruga za električni tramvaj.



Brojni potoci tekli su sve do kraja 19. stoljeća kroz središte grada. Potok Tuškanac tekao je kroz današnji Dežmanov prolaz i Frankopansku preko Sveučilišnog trga (danas Trg maršala Tita), zamuljen i prljav, nadsvođen tek 1890-tih godina. Najveći i najzamazaniji bio je potok Medveščak, koji je tekao sve do godine 1898. po današnjoj Tkalčićevoj ulici, ulici Pod zidom, prema Jurišićevoj i Draškovićevoj.



Krajem 19. stoljeća Zagreb dobiva javni promet: godine 1891. konjski tramvaj, uspinjaču 1889., zatim omnibus i nekoliko stajališta za fijakere, telefon ima već od godine 1888.  Gradska uprava za svoje veće investicije, kao što su školske zgrade i kasarne (tri velika kompleksa: Rudolfova, Topnička i Domobranska) dobiva zajam od Ugarske hipotekarne banke u Budimpešti i od zagrebačkih štedionica i banaka.


Grad se oblikuje u duhu europskog graditeljstva. Arhitekti su uglavnom školovani u Beču, pa utjecaj i stil toga grada prenose na zagrebačke ulice. Najčešći stilovi su neorenesansa i neobarok, a neogotički oblici javljaju se izolirano u djelatnosti Hermana Bolléa, značajnog arhitekta tog vremena.

Na samom kraju stoljeća umjetnost historicizma pomalo se gubi, jer je na pomolu novo doba – secesija, koja će tražiti svoj prostorni izraz.



Prof Vanda Ladović
Prof Nada Premerl
 (Muzej grada Zagreba)