Niska cijena ribe ubijala volju kod ribara za lovom i plasiranjem smrznute ribe na tržište.

Ali, Japanci uvijek nađu rješenje! Oni su se dosjetili da na ribarske brodove stave bazene ispunjene vodom i u njih su stavljali ribu nakon ulova, tako da je riba bila živa sve dok ne dođe na obalu. Bila je to, bez sumnje, dobra ideja. Međutim, ribari su otkrili da se riba, dok dođe do obale, u takvoj vodi ulijeni i izgleda polumrtva, budući da je u tako malom bazenu bilo mnoštvo riba i nisu se mogle kretati kao u moru. A to je značilo drugačiji okus od okusa koji ima svježa riba.

Japanci su perfekcionisti i teško im je ugoditi, a kamoli ih oduševiti, ali su njihovi ribari ipak uspjeli u tome. Kako? Razmišljajući o pravom i dugoročnom rješenju, dosjetili su se da u zatvorene bazene u koje su stavljali ulovljenu ribu, ubace mlade od morskog psa. Zašto? Pa da bi na taj način ribe bile stalno u pokretu, bježeći od malih morskih pasa. 

Pouka priče

Izazov kojem su bile izložene ribe učinio je da se one stalno i brzo kreću, da bi ostale na životu. To je upravo ono što su ribari željeli postići, da dođu na obalu sa ribama koje su još žive i čije meso je svježe i ukusno. Nema sumnje da su mali morski psi pojeli određen broj riba, no kvaliteta preživjelih riba je bila nedvojbena.

Ono što se događa sa ribama u pogledu neaktivnosti, tromosti i lijenosti u bazenu je ono što se događa ljudima koji žive bez izazova. Jer, izazovi nas drže stalno aktivnim. I možemo slobodno zaključiti da se životni uspjesi i veliki rezultati ne mogu ostvariti bez izazova.

Stoga, iskoriste sve vještine, sposobnosti i resurse koje su vam date, da bi postigli ono što ne mogu postići nemarni i lijeni ljudi. I ne bježite od odgovornosti pod izgovorom da ona nadilazi vaše mogućnosti  i da niste u stanju to iznijeti. Kada vam je za petama ”morski pas”, granice se pomiču. Teške situacije i stanja u životu proizvode uzvišene težnje i ambicije.