Prije gotovo 120 godina, u proljeće 1899. aspirin je registriran u Carskom patentnom uredu u Berlinu. Procjenjuje se da je od tog trenutka potrošeno trilijun tableta aspirina, a danas se godišnje diljem svijeta uzima gotovo 50 000 tona ovog lijeka. Karijera ovog lijeka i dalje je neprekinuta.

Tijekom 120 godina postojanja pokazao se učinkovitim u mnogim terapijskim područjima, a istraživanja provedena posljednjih godina pokazala su nove indikacije za ovu molekulu. Među slavnim obožavateljima ovog lijeka bili su i pisac Franz Kafka te pjevač Enrico Caruso, koji su ga uzimali za liječenje glavobolje uzrokovane promjenama vremena.

Njegova djelatna tvar poznata je od davnina

Lijek vuče korijen iz antičke medicine u kojoj su se biljke koje sadrže salicilate primjenjivale za liječenje bolesnika. Hipokrat je 400. god. pr. n. e. preporučivao uporabu listova vrbe za liječenje očnih bolesti i ublažavanje boli pri porodu. O antipiretičkom učinku ekstrakta kore vrbe prvi je govorio velečasni Edward Stone 1763. godine i to pred članovima Kraljevskog društva. Godine 1828. Johann Buchner, profesor farmacije iz Münchena, ekstrahirao je gorku, žućkastu tvar iz infuzije kore vrbe, koju je nazvao salicin prema latinskom nazivu za vrbu (salix).

Godinu dana kasnije Henri Leroux proizveo je čisti kristalni salicin. Priča se nastavila na sveučilištu Sorbonne u Parizu, gdje je 1838. godine talijanski kemičar Raffaele Piria razdvojio salicin na šećer i aromatske spojeve kuhanjem u kiselim uvjetima. Oksidacijom tih aromatskih spojeva dobio je bezbojnu tvar koja se sastojala od dugačkih, igličastih kristala, odnosno salicilatnu kiselinu.

Kasnije je utvrđeno da je salicilatna kiselina identična kiselini ekstrahiranoj iz biljke zvane suručica (Spirea ulmaria). Međutim, ta je kiselina nadraživala sluznicu usta pa je Charles Gerhardt, profesor kemije na Sveučilištu u Montpellieru pokušao izmijeniti njezinu strukturu i dobio acetilsalicilatnu kiselinu (aspirin). No, taj je proces bio toliko zahtjevan da je Gerhardt u to vrijeme svoj novi spoj smatrao beznačajnim.

Kemijsku strukturu korozivne salicilatne kiseline (2-hidroksibenzojeve kiseline) opisao je u Marburgu 1859. godine profesor Hermann Kolbe, koji je razvio i metodu za njezinu proizvodnju. Kako bi zadovoljio sve veće potrebe za ovim spojem, Friedrich von Heyden sagradio je tvornicu. Međutim, slobodna salicilatna kiselina imala je niz nuspojava te je često uzrokovala gastritis i mučninu.

Felix Hoffman, jedan od zaposlenika farmaceutskog odjela u njemačkom društvu Bayer, pronašao je 1897. godine rješenje za problem nuspojava: proizveo je acetilsalicilatnu kiselinu, koja je uzrokovala neznatne nuspojave u usporedbi sa salicilatnom kiselinom.

Nakon pokusa provedenih s ljudima, lijek je stavljen na  tržište pod imenom Aspirin, najprije u obliku praška, a zatim 1915. u obliku tablete. Neki kažu kako ime lijeka podsjeća na sv. Aspirinusa, sveca zaštitnika od glavobolje, no vjerojatnije je da njegov naziv dolazi od riječi „acetil“ i „Spirea“.

Kardioprotektivni učinak aspirina prvi je uočio američki liječnik obiteljske medicine Lawrence Craven, koji je svoja zapažanja objavio 1950. godine. Među njegovim pacijentima koji su uzimali aspirin za liječenje boli broj srčanih udara bio je značajno manji.

MP/foto:press