Halubajski zvončari su stara izvorna skupina iz istočnog dijela Kastavštine. Nekad davno ta je regija obilovala pasištima i ovcama. Kad bi pljusnula teška kiša, pastiri bi se sklanjali u kolibice od kamena, drva ili slame, zvane halube. Prema starijim su pričama pastiri u proljeće, idući za ovcama u šume podno Platka, navlačili ovčje kože i vješali oko struka kravlja zvonca, odvraćajući tako zle sile od svojih životinja. Vjerovali su da im zvona donose sreću, čine dobro, neprestano zvoneći kroz gusto crnilo neprohodnih šuma, vjerovali su da uroke zvonjavom uranjaju duboko u zemlju.

Vezani za stočarske krajeve, što pokazuje i njihova oprema, prvobitna njihova zadaća bila je tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa. Ogrnuti su ovčjim kožama i velikim zvonom na donjem dijelu leđa. Na glavi imaju posebno stilizirane maske - čudne životinjske glave s crvenim isplaženim jezikom i rogovima. Odjeveni su u bijele hlače i mornarske majice kratkih rukava. U rukama imaju baltu ili bačuku -stilizirani buzdovan. U vrijeme poklada, bez obzira na vremenske prilike, obilaze u velikoj grupi sela svoga zavičaja prema davno utvrđenom rasporedu.

U nošnji i opremi sačuvali su zoomorfne (u obliku životinje) maske s rogovima i velikim zvonom na leđima. Kada su Turci provaljivali u naše krajeve, tada su stabla kukuruzovine maskirali u ljudske figure, kako bi izazvali dojam masovnosti, a ondašnji pastiri sebe ogrnuli ovčjim kožama, na glave stavili maske, opasali se zvonima i strašno bučeći tako potjerali neprijatelja. Otuda u njihovoj opremi i elemenata oružja.

No, zvončarska tradicija je prije svega usko povezana s buđenjem prirode, kultom plodnosti i iskazivanjem jakosti pred zlim duhovima zime. Svojom strašnom pojavom, neobuzdanom snagom ritualnih pokreta i zvonjavom, zvončari najavljuju uzmicanje zime pred Suncem, a njihove su maske spomenici proljeću – kako u Halubju tako i u drugim dijelovima sjevernog Jadrana, Hrvatske i Europe gdje postoje slične tradicije.

Prvo etnološko istraživanje halubajskih zvončara provela je ekipa Etnografskog muzeja iz Zagreba od 7. do 9. veljače 1932. godine. Božidar Širola (rodom iz Kastva) je 1934. godine objavio opis mesopusnog običaja u Kastavštini.

Upravo zbog svojih posebnosti i atraktivnosti godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva na UNESCO-vom je popisu nematerijalne kulturne baštine svijeta ustanovljenom Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine u 2003. godini. Ujedno su i najbolji čuvari folklornih tradicija, svog zavičajnog identiteta Halubja i Kastavštine. 
U 2007. godini od Ministarstva kulture proglašeni su kulturnim nematerijalnim dobrom od značaja za Republiku Hrvatsku te su upisani i u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Udruga Halubajski zvončari trenutačno broji oko 420 članova, 300 odraslih i 120 djece.


http://www.halubajski-zvoncari.com/