Nesporno je da kava, točnije ispijanje kave, predstavlja dio bh. kulture življenja, društveni fenomen, jer recimo Bosnu i Hercegovinu bez kave, ćevapa i bureka ne možeš zamisliti. Mnogi idu dalje pa tvrde, što i nije daleko od istine, da se u Bosni i Hercegovini stvorio "kult kahve", usavršavajući mljevenje, pečenje (kuhanje), služenje i ispijanje kave do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni dio svih drugih običaja, ali i samoj sebi svojstven običaj. Zato o kahvi nije moguće voditi racionalan razgovor lišen emocija.

Ispijanje kave, kao i sama kvaliteta i vrsta, drastično se promijenilo tijekom dugogodišnje povijesti. Danas, u modernom dobu, je ispijanje kave, ako uspoređujemo s tradicijskim načinom življenja i rada tijekom prošlih godina, postalo obična navika, nažalost, pa više ne govorimo o "ispijanju" kave, nego o "pijenju" kave, kao da je riječ o vodi, soku. Sve je nekako pošlo naopako, pa i kahva. Nema više one vrijednosti ispijanja kave, kao društvene pojave, koja je bila pokazatelj povezivanja ljudi, stupnja tolerancije, jer nisi mogao sa svakim popiti kahvu, niti na svakom ćošku, ali je kahva uvijek bila svečani čin nekog poštovanja, dokaz da si, ispijanjem kave , postao dio nekog novog društva, da si priznat kao ličnost sa svojim djelima i stavovima.

Ispijanje kave vršili su svi društveni slojevi, nije bila samo privilegija bogatih, jer je značila neku "obvezu", temelju življenja, upravo zbog nabrojanih vrijednosti. To se događalo kada supružnici zajedno ispijaju kahvu, što je dokaz ravnopravnosti i harmonije u jednom kućanstvu, djeca počnu ispijati kahvu zajedno s roditeljima, čime im se priznaju njihove godine, radnici sa svojim poslodavcima, službenici sa pretpostavljenim, poslovni partneri itd. Tada su nastali i specijalizirani ugostiteljski objekti za ispijanje kave - kahve, koje su se kasnije, modernizacijom, pretvorile u nešto sasvim drugo.

Tada je nastala i svojevrsna "podjela" kave, s obzirom na njenu prirodu i svrhu, tako imamo bijelu kahvu (pije se obvezno uz doručak i namijenjena je "početnicima"), bosanska / crna kahva (kahva bez mlijeka), zatim doljevuša / priljevuša (kahva u koju se više puta dolijevala vrela voda, radi uštede), kahva razgovoruša (kahva uz koju se razgovara dok se u društvu pije), kahva sikteruša (kahva koja se poslužuje gostima kao znak da je vrijeme da odlaze), te kahva šutkuša (kahva uz koju se šuti ili sasvim malo govori dok se pije).

U pravilu, servira se jaka crna kahva, malo zaslađena. Time se dokazuje osobenost, te se da drži do sebe i do svog društvenog statusa. Samo osobe s jakim razlozima, rezignirane zbog starosti ili bolesti, odstupaju od tog pravila. Po tome kakva vam je kahva ispečena i servirana, možete zaključiti koliko vas domaćin cijeni i voli. Jaka crna kahva govori vam u prilog, a "tanka" odaje, između ostalog, i domaćinovu rezerviranost i škrtost.

Isto tako, danas je uvriježen izraz "ispeći kahvu", kojeg koristimo ne pitajući se zašto se i kako tekućina "peče". Malo je poznato da se kahva, prije, dok je bila naše "crno zlato", pripremala tako da se, prije zalijevanja vrelom vodom, malo "zapeče", kako bi se poboljšala aroma, dobro promiješa i vrati na vatru da se "digne" do vrha džezve, no ne smije prekipjeti. Nakon što kratko "odstoji", da se slegne, ljeva se u findzan (šalice). Šećer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po želji, baš kao i bosanski rahatlokum (gdje je negdje i obvezatan prilog pravoj bosanskoj kahvi).

Dosta toga se zaboravilo ili se pogrešno tumači danas, jer se ispijanje kave, vremenom, pretvorilo u naviku. Tako, kada naručimo kahvu, vrlo često naručimo i vodu, sok, negdje nas ni ne pitaju, samo donesu, a velika većina ne zna zašto se služi ili naručuje voda uz kahvu. Ovo je možda najbolji primjer koliko se cijenila kahva, svako zrno, pridavao značaj samom procesu ispijanja kave, kao društvene pojave, fenomena. Danas, vodu pijemo poslije kave, dok se to, prije, činilo sasvim suprotno. Voda se pila prije kave, kako bi se grlo, jezik. ždrijelo očistili od svi drugih okusa, "prljavštine", da kahvedžija u potpunosti doživi okus kave i upotpuni kahvenisanje, uživanje uz ugodan razgovor, u opuštenoj atmosferi, ili jednostavno u tišini.

A danas imamo običnu, kratku, dužu, produženu, s hladnim ili toplim mlijekom šlagom ..., radi se kao na traci, serijski, o kvaliteti da ne govorim, ... Danas ne ispijamo kahvu, već samo "poštujemo" modernu jednoobraznost, učmalu svakodnevnicu, formalnost, činjenje reda radi. Pijenje kave smatramo "normalnim" ne otkrivajući da ta "normalnost" ne znači ništa dobro, kao što ne znači ni naše pitanje desecima ljudi, koje sretnemo tijekom dana, "kako si, što radiš, šta ima", jer nas odgovor na ta " pitanja "uopće ne zanima, čak ni ne zastanemo da pogledamo u oči sugovorniku, pod izgovorom žurbe, zaokupljenosti bitnijim stvarima.

Ne gledamo pijenje kave kao ozbiljan društveni fenomen, događaj koji treba puno više značiti, osim činjenice da nam treba ujutro da nas "podigne" i da spada, poslije vode, u najjeftinije piće u ugostiteljskim objektima u kojima je "zabranjeno sjedit 'nako" , treba reći o osobama, njihovim idejama, socijalnom statusu, toleranciji, odgovornosti, karakteru.

A ona to doista jest. Društveni fenomen, ozbiljan fenomen koji se prožima kroz sve pore naših života. Danas, kada kažemo ili pitamo, idemo li na kahvu, pijemo li kahvu, kad ćemo na kahvu, i slična pitanja, dakako ne mislimo na gore opisanu tekućinu. Vrlo često ta "kahva" nije kahva, nego druženje, razgovor, i drugi oblici komuniciranja među ljudima, koje završi sa sokom, ili nekim drugim pićem (koje vrlo često nema veze sa kahvom), a nerijetko ta kahva okonča uz meze, gozbu, zahladu svake vrst. I opet kažemo, bio sam na kahvi.

Prije početka pijenja kave, moramo pokušati ispijati kahvu, kahvenisati. Dokaz da smo uspjeli u tome je da, poslije ispijene kave, odemo raspoloženiji i pozitivniji, nego što smo bili prije prvog srka. Današnje pijenje kave jedan je od primjera, dokaza, koliko smo, kao ljudi, sve udaljeniji jedni od drugih. Na kahvama se slušamo, ali ne čujemo, gledamo, ali ne vidimo. Rijetke su kave, koje potvrde ljudskost u nama, bliskost s Čovjekom.

Ibrahim Rizvanović