Kravat pukovnija – od utemeljenja do danas

Krajem 16. stoljeća osmanska osvajanja u Europi izgubila su zamah i zaustavljena u Ugarskoj i Hrvatskoj, na području nazvanom Vojna krajina. Bila je to vanjska linija obrane što su je krajem 15. stoljeća počeli organizirati Habsburgovci, vladarska dinastija koja je vladala slovenskim zemljama u susjedstvu Hrvatske i također trpila od osmanskih prodora.

Kada je 1527. hrvatski sabor u Cetingradu za novog hrvatskog kralja izabrao austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog on je tom prigodom obećao da će o svom trošku radi obrane Hrvatske od Turaka trajno uzdržavati 1.000 konjanika i 200 pješaka.

U vječitoj besparici kralj nije mnogo držao do obećanja, a sve jači osmanski upadi uništavali su zemlju, a stanovništvo odvodili u ropstvo. Dio stanovnika se iselio dalje na zapad, a Habsburgovci su na opustošena područja počeli naseljavati izbjeglicama iz Osmanskog carstva: Vlasima, Srbima, Hrvatima, Mađarima i Rumunjima.

U zamjenu za zemlju koju su dobili morali su vršiti stalnu vojnu službu na granici. Osim toga bili su izuzeti od svih poreza, ali i od vlasti hrvatskog sabora koji nikada nije priznao gubitak jurisdikcije nad tim područjem. Stajaća vojska na granici sastojala se od naseljenika i domaćeg stanovništva predvođenog domaćim plemstvom uz dio stranih najamnika i časnika. Bez obzira na njihovo podrijetlo bili su poznati pod imenom Hrvata (Croaten, Kroaten, Krabatten).

Na europskim bojištima
U Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648) nakon zatišja u ratu s Turcima Hrvati se po prvi puta odlaze boriti u Europu, kao plaćenici u sklopu carske vojske. Ratovali su pretežito kao laki konjanici često zajedno s lako naoružanim pješacima – hajducima, pod zapovjedništvom poduzetnih kapetana. Novačeni su uglavnom privremeno, samo za vrijeme trajanja vojnog pohoda, za plaću ako su imali sreće ili često samo za mogućnost stjecanja plijena. Ovi laki konjanici, naoružani kratkim puškama, gotovo uvijek se u carskim zapovijedima nazivaju “Hrvatima” ili “hrvatskim arkebuzirima.” Čete su brojale i do 10.000 konjanika. U srednjoj i zapadnoj Europi njihovo ime je uskoro postalo sinonim za vrst lakih konjanika iako je osim Hrvata među njima mnogo više Mađara, Poljaka, Rumunja i drugih istočnoeuropskih naroda. Tako je tijekom prve polovine 17. stoljeća nacionalno ime “Hrvat” zamijenilo naziv “husar” koji se dotada, a kasnije sve više upotrebljavao za ovu vrst lakog konjaništva.

Da je tome tako potvrđuje i podatak da je u prosjeku u carskoj vojsci služilo 5 do 10 regularnih pukovnija Hrvata s 3 do 10.000 konjanika. Najviše ih je bilo 1636., kada je usklopu carske vojske bilo 19 pukovnija s oko 15.000 Hrvata. To je u svakom slučaju mnogo više no što je “ostatak ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva” s još uvijek opasnim Osmanlijama na granici mogao dati.

Isprva su Hrvati bili sezonske postrojbe lakih konjanika predvođene ugarskim i hrvatskim plemićima koji su imali čin višeg kapetana (Ober–Hauptmann). Kasnije su ustrojene konjaničke pukovnije koje su brojale 300 do 1.000 konjanika pod zapovjedništvom pukovnika (Colonel) koji je najčešće bio i vlasnik pukovnije (Inhaber).

To znači da je osim zapovijedanja postrojbom bio zadužen za njezino uzdržavanje i plaće, kao i za novačenje. Dozvolu za novačenje dobio bi carskim patentom, a za troškove novačenja, opremanja i uzdržavanja svoje postrojbe dobivao je određenu svotu novaca. Na istom principu funkcionirale su sve vojske toga vremena pa su i Hrvati kao i ostali vojnici bili plaćenici koji nisu mnogo marili za cilj rata, iako su kao katolici vrlo rijetko prelazili na protivničku, protestantsku stranu. Konjaničke pukovnije sastojale su se od 5 do 10 četa koje su brojale 50 do 100 konjanika. Svakom četom zapovijedao je stotnik, odnosno satnik (Rittermeister).

Hrvati su sa sobom donijeli vlastiti način ratovanja koji su naučili i primjenjivali u dugotrajnim borbama s Turcima. Tako zvani “mali rat” sastojao se od zasjeda, prepada, smjelih prodora i brzog povlačenja, napada na neprijateljsku pozadinu i opskrbu, pustošenje i pljačku. Osim toga zapovjednici carskih vojski često su ih koristili za izviđanje i osiguranje glavnine vojske, kao prethodnice i zalaznice te opskrbu vojske. U bitkama su Hrvati zauzimali mjesto na krilima bojnog poretka sa zadatkom da natkrile protivnika i upadnu u njegovu pozadinu izazivajući nered i konfuziju. Prije bitaka često su uznemiravali neprijatelja zadržavajući ga prilikom dolaska do glavnine vlastite vojske i prilikom razvijanja u bojni poredak. U samim bitkama nisu bili previše postojani i kada bi naletjeli na jačeg ili bolje oklopljenog i naoružanog protivnika jednostavno bi se raspršili i ponovno sakupili na nekom drugom mjestu. U slučaju pobjede poslali bi ih da progone protivnika u čemu su bili vrlo uspješni. Hrvatski konjanici ubrzo su postali poznati po svojoj smjelosti, vještini, brzini i hrabrosti, ali zbog zadataka koji su im povjeravani bili su prisiljeni živjeti od plijena i područja na kojem su se nalazili tako da su ubrzo stekli reputaciju pljačkaša iako se po tome nisu ništa manje razlikovali od ostalih vojnika svih zaraćenih strana.

Naime u to vrijeme nije postojala sustavna opskrba vojske, a i sam je rat uskoro potpuno izmakao kontroli tako da je Njemačka koja je bila glavno bojište gotovo potpuno opustošena, a izgubila je više od trećine stanovnika.

Zanimljivo je da se još u mnogim krajevima Njemačke i Švedske djecu kada su zločesta plaši prijetnjom da će doći Hrvati i odnijeti ih. Osim toga još i danas se ponegdje u molitvama sačuvala uzrečica: “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata!”

Zastave hrvatskih pukovnija iz Tridesetogodišnjeg rata čuvaju se u Vojnom muzeju u Stockholmu i to su ujedno i najstarije ikada sačuvane hrvatske zastave. U zbirku muzeja došle su kao dio ratnog plijena, a potječu iz tridesetih godina 17. stoljeća. Izrađene su od svile i damasta oslikanog ukrasima. Crvena, odnosno svijetlo plava pozadina označena je zlatnom carskom krunom iznad velikog slova F, inicijalom cara Ferdinanda II i Ferdinanda III, okruženog s dva plamena. Plameni simboli dio su ukrasnih elemenata Ordena zlatnog runa. Ova simbolika pojavljuje se na sve četiri sačuvane zastave.

U sklopu drugih vojski
Osim u službi Habsburgovaca, Hrvati su kao i svi plaćenici toga vremena ulazili i u službe drugih, ali katoličkih vladara. Tako možemo naći hrvatske pukovnije u bavarskoj, španjolskoj i francuskoj vojsci. U Bavarskoj jedna je pukovnija ustrojena 1631., a druga 1645. godine. Obje su raspuštene 1649. po završetku rata. U sklopu španjolske vojske podignute su tri pukovnije i to 1638., 1639. i 1642. godine, a najvjerojatnije su bile u Nizozemskoj koja je tada bila pod španjolskom vlašću. Kada je Francuska ušla u Tridesetogodišnji rat carska je vojska upala u Francusku, a njezine prethodnice sastavljene od pukovnija Hrvata stigle su sve do St. Dennisa, današnjeg predgrađa Pariza. Francuzi u nedostatku vlastitog lakog konjaništva od zarobljenika, prebjega i dezertera ustrojili su vlastite hrvatske konjaničke pukovnije. Na tradiciji triju pukovnija Hrvata koje su ratovale u sklopu francuske vojske tijekom Tridesetogodišnjeg rata francuski je kralj Luj XIV godine 1667. ustrojio elitnu konjaničku pukovniju Kraljevskih Hrvata (Royal Cravates).

Po završetku Tridesetogodišnjeg rata mnogi hrvatski najamnici ostali su bez posla, ali sa sjajnom reputacijom hrabrih i odvažnih ratnika. Zahvaljujući tome saski je knez izbornik Johann Georg II., koji je u Češkoj ratovao s braćom Zrinski i upoznao njihove vrline, ustrojio 1656. jednu satniju Hrvata i priključio je svojoj dvorskoj gardi. Ova postrojba nazvana Kurfürstliche Kroaten Leib Compagnie zu Ross ostala je u službi saskoga dvora sve do 1680. kada je Johann Georg II. umro, a njegov je nasljednik raspustio.

Kravat pukovnija – danas
Počasna satnija Kravat-pukovnije, u suorganizaciji ustanove Academia Cravatica (AC) i Turističke zajednice grada Zagreba, od 10. srpnja 2010. godine izvodi program smjene straže i ophoda užim središtem grada Zagreba.

Kravat-pukovnija je autorska zamisao Marijana Bušića – ravnatelja AC i utemeljitelja šireg projekta “Hrvatska – domovina kravate”. Odjeveni u replike odora hrvatskih vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću, Počasna satnija svojim programom aktualizira povijesne početke kravate, jedinstvenog hrvatskog doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini. Iz dosadašnjih odjeka u medijima, kao i praćenja reagiranja turista i stanovnika Zagreba, proizlazi ocjena da je taj projekt ostvario očekivanja i potvrdio se kao originalan i iznimno atraktivan turistički proizvod, koji promovira Zagreb kao Prijestolnicu kravate.

Počasna satnija Kravat pukovnije u subotu, 23. travnja započela je svoju sezonu redovnog održavanja Smjene straže  u Zagrebu, a ovogodišnji svečani početak sezone, uveličan je ceremonijom u kojoj su sudjelovali i vitezovi Reda svetog Jurja.

Smjenu straže Počasne satnije Kravat pukovnije, predvodio je Željko Matejčić, zapovjedik Počasne satnije Kravat pukovnije. Od jučerašnjeg svečanog otvorenja sezone, u atraktivnom programu Smjene straže svi koji su zanteresirani mogu uživati svake subote i nedjelje na Trgu sv. Marka, sve do 18. listopada, kada se obilježava Dan kravate. Uz vikende, Smjena straže održavat će se i za državne praznike i blagdane.

Svaka Smjena straže počinje atraktivnom ceremonijom pregledavanja naoružanja. U ceremonijalu sudjeluje cijeli postroj Počasne satnije Kravat pukovnije sastavljen od konjanika, pješaka i bubnjara, koji potom kreću u ophodnju užim središtem Zagreba, a onda se preraspodjeljuju na predviđene pozicije na Markov trg (bočni ulaz u Markovu crkvu), na Trg bana Josipa Jelačića, uz spomenik bana Josipa Jelačića  i konačno, uz Gospin kip na Kaptolu. Smjena straže započinje tradicionalno točno u podne, a zbog rekonstrukcije Radićeve ulice, kojom je Počasna satnija Kravat pukovnije prolazila, konjanici i vojnici Počasne stanije kravat pukovnije prolaze izmijenjom rutom koja jednim dijelom obuhvaća Ilicu i Mesničku ulicu.

Ovo je ujedno već sedma sezona u kojoj se na osnovu autorske zamisli Marijana Bušića, ravnatelja neprofitne ustanove Academia Cravatica, nastavlja program Smjene straže Počasne satnije Kravat pukovnije u Zagrebu, Prijestolnici kravate. Program Smjene straže partnerski podupire Turistička zajednica grada Zagreba koja je uz povijesni i kulturni značaj, prepoznala i njegov dodatni turistički aspekt.

BRAVO DEČKI, PONOSNI SMO NA VAS I VAŠ DOPRINOS EDUKACIJI TURISTA O POVIJESTI NAŠEG NARODA!!!"heart

A.D.Brkić

http://www.kravatpukovnija.com