Dijeleći zemlju narodima, Bog je najprije pozvao Rome i ponudio im da prvi biraju. Oni su to odbili. Kasnije, kada su vidjeli da su svi narodi od Boga dobili zemlju, dođoše sami pred Njega i zamoliše ga da ipak dodjeli i njima. Bog im reče da je sve već podijelio, a njima će biti suđeno živjeti bez zemlje.

Većinom imamo negativan stav prema njima. Pristupamo im (ako pristupamo) s predrasudama da su prljavi, lijeni, lopovi, žicaroši, neobrazovani, siromašni… No Romi su narod s bogatom i tradicijom i dugom povijesti – samo se o svemu tome malo zna.

O porijeklu Roma postoje dvije glavne teorije – jedna govori o indijskom porijeklu (zbog velike sličnosti njihovog jezika s jezikom određenih indijskih plemena te zbog sličnosti u načinu života i djelatnostima), a druga govori o bliskoistočnom porijeklu, dok se povjesničari slažu da su na europsko tlo došli iz Indije između 7.i 8. stoljeća.

U koju god se zemlju Romi doseljavali, dočekivao bi ih uglavnom negativan stav tamošnjih žitelja. Sami Romi svoja lutanja objašnjavaju time što svaki pojedinac mora obaviti sedmogodišnje pokorničko hodočašće. Crkva je to neko vrijeme podupirala, no stanovništvo je gubilo strpljenje i sredinom 16. stoljeća, Rome odasvud protjeruju. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, jača nacistička ideologija o arijevskoj čistoj rasi, a Židove i Rome proglašavaju najvećom opasnošću za njemačku rasnu čistoću. 1937. počinju se otvarati koncentracijski logori u kojima je pogubljeno 1,5 milijuna Roma.

Ljubav na ciganski način


Prvenstveno bih napomenula da za mene riječ "ciganski" ima apsolutno pozitivne konotacije i smatram da je riječ "romski" ne supstituira u svakom kontekstu. Za mene "ciganski" implicira strast, ludilo, smijeh, ples, boje i muziku... A "romski" samo zlatnu navlaku na gornjoj dvojci lijevo.

Miloš Stojanović -beogradski redatelji i glumac ispričao je priču o neponovljivom umjetniku kroz njegovu ljubav sa suprugom Milicom. Proveli su zajedno trideset i pet godina, a ona ga je slijedila i u vodu i u vatru. Šaban je bio pasionirani kockar, alkos i ženskar. Zarađivao je nevjerojatne svote no unatoč tome, živio je u skromnom domu u Nišu. Sam Šaban u filmu opisuje kako je zavolio Milicu. Po prilici kaže; "ispočetka to nije bila neka ljubav -posle sam je zavoleo. Kako? Pa lepo. Odem i ne javljam se tri meseca. Vraćam se kući i mislim -sigurno me napustila... Ona čeka! Odem ja ponovo na tri meseca, opet se ne javljam. Vraćajući se kući mislim -ako je i otišla ništa čudno... Ona čeka! Odem ponovo na tri meseca. I opet se ne javljam. Ali znam da me čeka. Tako smo se zavoleli!"

smiley
Kralj ciganske muzike


Šaban Bajramović je najplodniji, najproslavljeniji, najznačajniji romski pjevač,  kopozitor i pjesnik na prostorima Balkana. U moru tekstova koji su širom svijeta napisani o ovom autoru, nema ni jednog u kome pored njegovog imena ne stoji: «KRALJ CIGANSKE MUZIKE».

Rođen je 16. travnja 1936 u Nišu. Školu gotovo da i nije pohađao a muzičko obrazovanje stekao je, kao i većina pripadnika njegovog naroda, na ulici. U devetnaestoj godini je (zbog lijepe Ciganke naravno), pobjegao iz vojske, pa je kao dezerter, osuđen na tri godine zatvora na Golom otoku. Pošto je na Vojnom sudu izjavio da nitko ne može da ga osudi onoliko koliko on može izdržati, kazna mu je bila povećana na pet i po godina.

Tamo je osnovao zatvorski orkestar koji je, između ostalog, svirao Amstronga, Sinatru, španjolske i meksičke melodije. Govorio je kako je Goli otok bio njegov životni fakultet, na kojem je formirao način razmišljanja o životu. (!!!) Prvu ploču je snimio 1964 godine a za života dvadeset albuma i pedesetak singlova. Napisao je i komponirao oko 700 pjesama. Preko dvadeset godina je bio na čelu grupe “Crna Mamba” sa kojom je obišao pola svijeta. Bio je inspiracija mnogim umjetnicima, među kojima je i Goranu Bregoviću, koji je često od Šabana Bajramovića preuzimao teme i melodije.



Romski običaji i tradicija

Čim sazna da je trudna, žena je dužna obznaniti mužu. Nakon toga biva izolirana od zajednice. Brigu o njoj preuzimaju druge žene, dok je muž može vidjeti samo nakratko. Dijete se u život uvodi presijecanjem pupčane vrpce. Na glavu mu se stavlja crvena kapa, a oko ruke mu veže crveni vuneni konac i pravi se crvena amajlija –  sve to da bi mu se osiguralo sretno djetinjstvo.

Kod Roma zaruke i brak najveseliji događaji. Žene se udaju čak prije nego navrše 14 godina (katkad i u dobi od 9 godina), a izbor se prepušta muškarcu. Još uvijek postoji i ugovaranje braka između očeva budućih supružnika.

Kada otac mladoženje plaća ocu mladenke buduću snahu, onoliko koliko njen otac procjenjuje da ga je kći koštala od rođenja, uzimajući u obzir njeno zdravlje, snagu, ponašanje, sposobnost obavljanja kućanskih poslova i sl.

Na kraju, kada se postigne sporazum i mlada bude pihvaćena, otac buduće mlade ispija čašu vina, a,  otac budućeg mladoženje stavlja oko djevojčina vrata ogrlicu sastavljenu od kovanica, čime označava da je ona zauzeta, te opet ispija vino, koje potom dijele i ostali gosti. Samo vjenčanje nema religijsko značenje i nema formalnog rituala.

U slučaju preljuba ili rastave, saziva se Romski su (Kris romani), a čine ga muški članovi različitih klanova i odlučuju o daljnjoj sudbini para.

Romi se boje prisutnosti duha umrle osobe pa imaju poseban pogrebni običaj: uništavaju imovinu pokojnika. Umrli se nikada ne ostavlja sam. Na pogrebu žene nose crvene bluze, a muškarci vežu marame oko vrata. Romi vjeruju da crvena boja čuva od zla, što vjerojatno potiče iz antičkog vjerovanja da je krv izvor života i vitalnosti.

Žena ne smije pokazivati noge, što znači da mora nositi duge suknje, obično svijetlih boja i višeslojne. Žene imaju dugu kosu češljanu u punđe. Nošenje nakita vuče korijene još odavna, kada je sav novac posjedovao muškarac. One bi ušteđevinu mijenjale za zlatni nakit i nosile na sebi.

Zastava Roma sadrži dvije osnovne boje, koje simboliziraju vječno lutanje. To su zelena, kao simbol neograničenog prirodnog prostranstva te slobode kretanj, i plava kao simbol nebeskog prostranstva. U sredini je kotač koji simbolizira vječno putovanje.
Službenom himnom proglašena je poznata romska pjesma Đelem, đelem, a kao službeni jezik je prihvaćen jezik Roma Lovara (jednog od plemena).

 

Romi u Hrvatskoj

Romi su na području RH već više od šest stoljeća. Danas u Hrvatskoj živi oko 40 tisuća Roma. Većina  ih je došla iz BiH, Srbije, Kosova, Makedonije i Rumunjske.

Disperziranost Roma po cijeloj Europi i neimanje vlastite države, isključenost iz zajednice, traumatska priroda sjećanja na progone, otežavali su povjesničarima i demografima posao. U sjeverozapadnom dijelu Hrvatske žive samo pripadnici najniže kaste Roma - Bajaši Erdeljani koji govore romani chib jezikom (dakle drugi Romi ih ne razumiju). 

Nedavna eskalacija sukoba Međimuraca i Roma koja je izblamirala Hrvatsku, dobila je epilog na Europskom sudu za ljudska prava. Sud je osudio Hrvatsku, jer su romska djeca išla u odvojene razrede. Prosvjetari su to opravdavali nepoznavanjem jezika, nejednakom razinom obrazovanja i nedostatkom discipline, no Europski sud za ljudska prava je slučaj okvalificirao segregacijom i kršenjem prava na školovanje. 
 
Pravi problem, s kojim se loše nose i bogatije zemlje EU je što su Cigići nomadska populacija po habitusu, a dio njihove kulture su čergarenje, gatanje, sitni lopovluk... I tu etničku skupinu je teško akulturirati.

Slučaj međimurskih Cigića, podsjeća na američke Indijance Apače početkom 20. st. koji su vješani radi krađe konja, a to je u etici njihovog naroda bila normalna stvar. Dapače, časna i poželjna. Napumpane curice od 12 godina, prosjačenje, izostanak želje za integracijom u šire društvo... Čini Cigiće od Rusije do Francuske neprilagodljivom skupinom. Kada bi postali kao drugi, od etike do politike - prestali bi biti svoji.

Alma Draganić-Brkić