Činjenica da je najveći svjetski zagađivač, Kina, spremna na ogroman zaokret u politici prema klimatskim promjenama, govori sama za sebe. Kinesko rukovodstvo je tako stavljeno pred težak izbor: zdravlje ljudi ili brzi ekonomski prosperitet kakav ne pamti povijest ekonomije. Na sreću opredjelili su se za ovo prvo. Pariški dogovor je iz nas.

Pitate li se zašto se znanstvenici ne mogu dogovoriti oko pitanja klimatskih promjena? Navodno da je sporno ima li ih uopće. A to osporava i novi američki predsjednik s ogromnim potencijalom da postane najomraženija osoba na planeti. Odgovor je vrlo jasan - zbog love. Ogromne kompanije koje se bave fosilnim gorivima (nafta, plin, ugljen...) se boje bilo kakvog novog zakona ili protokola koji bi naredio smanjivanje emisije stakleničkih plinova kao što je CO2, jer bi pretrpjeli velike financijske gubitke. Sukladno tome ovim mega-korporacijama je u interesu ulagati milijune u bilo kakav projekt koji će potvrditi - ili barem reći da je potvrdio - da klimatskih promjena ili nema ili ako ih ima da ih nije izazvao čovjek (ili pak da aktivnost čovjeka nije u toliko velikoj mjeri pridonijela tom procesu da bi se sada ograničavala ta aktivnost - odnosno aktivnost njihovih poslovanja).

Samo da se u svijetu za 2% smanji potrošnja fosilnih goriva, njihovi proizvođači gube tisuće milijardi dolara. Pošto se radi o običnom čovjeku nezamisljivo velikim gubitcima, njima se isplati korumpirati sve moguće političare, pa čak i eminentne znanstvenike. Bijedno djeluju pojedini eminentni, čak i nobelovci koji su se uključili u lobi skeptika. U nedostatku jakih činjenica oni nabrajaju "dobre" strane koje donose globalne promjene. Zbog takvih nobelovaca-prostitutki cijeli ljudski rod bi mogao pretrpiti ozbiljne posljedice. Rasprava se ustvari treba vodit koliko uopće obični ljudi sudjeluju u tim promjenama. Evo jedan banalni primjer. Automobili sudjeluju sa manje od 0,2% u emisiji CO2 a oporezivani su jako i moćno...Zašto? Zato jer je najednostavnije lovu pokupiti od malih ljudi.

Zemlja nema šta opstati ili ne opstati. Ljudi su ti koji ne mogu opstati uz ovakvo zagađivanje (znači uništavanje staništa,a ne klimatske promjene). Zemlja će se ionako svemu prilagoditi.

Rasprava se ustvari treba vodit koliko uopće obični ljudi sudjeluju u tim promjenama. Evo jedan banalni primjer. Automobili sudjeluju sa manje od 0,2% u emisiji CO2 a oporezivani su jako i moćno...Zašto? Zato jer je najednostavnije lovu pokupiti od malih ljudi.

I.Horvath