Čitam tekst iz prošlog broja Lidera o novim poreznim pravilima za ispitivanje podrijetla bogatstva. Podupirem nastojanja Porezne uprave da uvidom u račune utvrđuje je li tko platio porez, s tim da se, naravno, podaci ne bi smjeli zlorabiti. Ipak, jedan podatak u tekstu, onaj da će svi oni koji dobiju novac od rođaka morati platiti porez, podsjetio me na to da sam to već želio komentirati, ali zaboravio sam.

Bit ću iskren, jedno vrijeme dok sam bio u izbjeglištvu, bio sam bez prebijena novčića. Tada mi je, dok se nisam snašao, pomagao tetak. Danas sam pak ja taj koji tu i tamo pošalje koju kintu nekoliko ljudi za koje znam da im treba. ‘Princip je isti, sve su ostalo nijanse’, rekao bi Đorđe Balašević. Hoću reći da je svejedno jesam li ja bez novca bio zbog izbjegličke sudbine ili je danas netko bez njega zbog mizerne mirovine.

Što će raditi invalidni umirovljenik, kojem i ja tu i tamo pomognem jer mi je bliski rod?

U svakom slučaju, znam kakav je to osjećaj. Poslije sam prodavao istarsku malvaziju na zagrebačkoj trešnjevačkoj tržnici, kopali smo čovjeku atomsko sklonište, našao bi se neki posao, ali mi smo to mogli odraditi. Što će raditi umirovljenik, pogotovo ako je osoba s invalidnošću, kakvoj, uzgred, i ja tu i tamo pomognem jer mi je bliski rod? Ništa. I koliko je takvih ljudi danas kojima bi dobro došla pomoć nekog rođaka… U tekstu Lukša kaže da ‘mnogi ne znaju da se novac koji im rođak koji nije u izravnom srodstvu pošalje na tekući račun smatra dohotkom i trebao bi biti prijavljen uz plaćanje poreza na darove’. Pokušajmo se najprije na temelju životnog iskustva zapitati o kakvom je to novcu riječ. Vrlo će, vrlo rijetko netko prebaciti veliku količinu novca na nečiji tekući račun, osim ako to nije pozajmica ili vraćanje duga. I što sad? Kako da se to opravda kad Porezna gleda u račun i primijeti promjenu? Onda vlasnik računa mora objašnjavati o čemu je riječ i slično.

Većinom je riječ o pomoći od pedeset do možda dvjesto eura. Zamislimo sada situaciju da umirovljenik ima dvije tisuće kuna mirovine od kojih jedva preživljava. I sad mu se javi sestrin unuk koji radi u Njemačkoj i kaže mu da je uplatio nešto novca, čisto da mu se nađe. Poreznici onda takvoj sirotinji to protumače kao dohodak i zaračunaju porez od 4 %!!! Na sto eura pomoći uzet će mu se četiri eura. Vjerojatno će netko reći zašto se od toga pravi problem. Ja pak mislim da to jest problem jer onomu koji nema, i ta četiri eura, vjerujte, nešto znače.

Sve mi to nalikuje na iživljavanje jačega (države) nad slabijima (primjerice, osobama s invalidnošću i umirovljenicima). Oduzmu im novac jer im je to dohodak koji je za njih vredniji nego nekomu tisuću kuna. A u Ustavu piše da je Hrvatska -socijalna država.

Lider je početkom studenoga procijenio da se danas u Hrvatsku doznači 300 milijuna eura na godinu. Kad bi se to oporezovalo, država bi uzela 12 milijuna eura ili stotinjak milijuna kuna i toliki novac ne želi tek tako ispustiti iz ruku. Nažalost, tu će cijenu platiti mnogo onih koji si katkad ne mogu platiti ni kruh.

Zato je ovaj porez pravi harač, sramotan je i treba ga odmah ukinuti. To nije ništa drugo nego porez na sirotinju. A djelotvornijim nadzorom država će sigurno od onih od kojih treba, pri čemu mislim na one koji izbjegavaju platiti porez, nadoknaditi tih izgubljenih sto milijuna kuna. Eto, nisam pisao o klasičnim problemima poduzetništva jer sam imao potrebu reći ovo.

Edis Felić