Zamislite da svaki hrvatski građanin dobiva na svoj račun od države da bi mogao dostojno živjeti, i to: bez obveze zapošljavanja, bez provjere imetka i primanja kao ni drugih uvjeta (osim državljanstva odnosno pripadnosti teritoriju). Sličan je osobnom dohotku kakav je danas rezerviran za sretnike sa zaposlenjem, ili vrlo sličan mirovini za umirovljenike. Hrvati bi – podijelimo li 68 milijardi kuna, koliko godišnje iz proračuna izdvajamo za socijalnu zaštitu, s brojem stanovnika, odnosno poigramo li se s varijantom da se sve socijalne naknade ukinu te se novac prenamijeni i isplaćuje kao BTD – dobivali 1324 kune mjesečno! Minimalna egzistencija bi bila osigurana ma kolika ona bila. Ne bi bilo toliko prosjaka, socijalnih slučajeva, birokracije u socijalnim službama, mirovinskom, prevara i svega drugog što proizlazi iz birokracije.

Osnovni je problem što neće biti dovoljno posla za sve!
U budućnosti jednostavno neće biti dovoljno poslova za sve koji žele raditi - štoviše, već smo sada u toj situaciji. Dok je rad svaka aktivnost koja unaprjeđuje pojedinca ili društvo bez obzira na to je li taj rad plaćen ili ne, posao je rad koji ima tržišnu vrijednost, tj. koji tvrtke o organizacije odrede da ima vrijednost. Razlikujmo rad od posla.

Ne možemo i nema smisla protiviti se ubrzanoj automatizaciji i robotizaciji poslova. Roboti dolaze da nam uzmu posao i to je dobro - što će nam sav taj silni tehnološki i znanstveni napredak ako u 21. stoljeću ljudi moraju biti zaposleni da bi preživjeli? No, problem je u tome što trenutni sustav socijalne zaštite štiti samo zaposlene, a sve ostale tretira kao nesposobnjakoviće i lijenčine. Nehumano je kroz sustav socijalne zaštite kažnjavati ljude koji ne mogu naći posao jer ih tako guramo u siromaštvo.

Temeljni dohodak je humani alat univerzalne socijalne zaštite koji nam treba osobito sada u prijelaznom razdoblju dok još postoje poslovi za ljude, a prije nego što roboti, digitalizacija i tehnologija u potpunosti automatiziraju sva radna mjesta. 

Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji

80% svjetskog bogatstva u rukama je 20% ljudi. Društvo u kojem živimo produbljuje jaz između vlasnika sredstava za rad koji gomilaju kapital i radničke klase koja će spasti na crnčenje za minimalac bez ikakve sigurnosti da će sutra biti posla za njih. Potrebno je premostiti taj jaz i ravnomjerno rasporediti vrijednost koju zajednički stvaraju poduzetnici i radnici. Ako sada ne počnemo ozbiljno raditi na istraživanju i kasnijem uvođenju temeljnog dohotka, dogodit će se da će vlasnici automatiziranih tvornica preusmjeriti na sebe i ono malo 20% svjetskog bogatstva (koje je bilo distribuirano na 80% čovječanstva). To je neminovno jer smo prerasli mogućnosti sadašnjeg sustava i potreban nam je novi koji može odgovoriti na izazove budućnosti.

Temeljni dohodak pravedan je jer svi počinju od istog mjesečnog iznosa, a onaj koji želi više ima izbor da radi (i da zapošljava druge) da bi imao više. Usporedite to sa sadašnjom situacijom gdje većina građana zapravo počinje od minusa, moraju raditi da bi dostigli nulu (da bi preživjeli), a svojim radom oni ne obogaćuju sebe već svoje poslodavce. To omogućuje malobrojnim poslodavcima da kontroliraju većinu koju je jednostavno zamijeniti jeftinijom radnom snagom (ili u bliskoj budućnosti robotima) ako ti posloprimci požele bogatstvo u svojim rukama.

Jedan od najutjecajnijih zagovornika bezuvjetnog temeljnog dohodka u Njemačkoj je Gotz Werner, osnivač i suvlasnik specijaliziranog maloprodajnog lanca DM. Werner se već deset godina na Sveučilištu u Karlsruheu bavi poduzetničkom ekonomijom, a poslovna filozofija DM-a i natprosječne plaće koje daje u sektoru trgovine bazirana je na njegovom uvjerenju da bi ljudi trebali biti financijski neovisni da bi u poslu bili uspješniji, ako je moguće neovisni i od poslodavca kad je riječ o osnovnim potrebama.

Institucije EU razmatraju uvođenje BTD-a na razini cijele Unije. Potrebno je skupiti potpise milijun Europljana, pri čemu svaka članica ovisno o broju stanovnika treba prikupiti određeni broj potpisa, a zadani prag mora biti prijeđen u najmanje sedam zemalja.

Dakle, svi bi radili kao i što danas rade ali bi svi imali za osnovnu egzistenciju. Vjerovatno bi bilo puno manje nezaposlenih, pošto bi se time oslobodio kreativni i poduzetnički potencijal ljudi koji su primorani raditi posao koji im nije struka ili ih ne zadovoljava, a moraju ga raditi da bi preživjeli. Mladi bi birali buduće obrazovanje s više kreativne slobode. Većina bi radila isto kao i danas ali bi se poslodavci odnosili bolje prema radnicima jer radnike više ne bi mogli ucjenjivati da će ostati bez kruha po uvjetima koje oni diktiraju.

Zagovornici tvrde da je to pravedna ekonomska nužnost kojoj osnovni cilj nije samo iskorjenjivanje siromaštva, već i ukidanje svake povlaštenosti i uspostava jednakosti države prema svakom građaninu.

U svojoj posljednjoj knjizi iz 1967. na uvođenje zagarantiranog prihoda pozvao je Martin Luther King, a već 1968. godine 1200 američkih ekonomista potpisalo je peticiju administraciji u Bijeloj kuću kojom traže da se sustav garantiranog prihoda odmah uvede. Među potpisnicima je bio i makroekonomist Paul Samuelson, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu iz područja ekonomskih znanosti.

Temeljni dohodak znači nestanak onog bazičnog egzistencijalnog straha i podršku ideji da razvijamo (bez straha) naš pravi potencijal, kreativnost, poziv i strast. Svaka država ima dovoljno novaca za ovako nešto samo onda više neće biti onih kojima se može manipulirati – jer sit čovjek je čovjek koji razmišlja svojom glavom, a praznog želuca nitko ne može imati tu slobodu misli i odluke.

Mnogi hrvatski građani već danas rade bez primanja plaće jer su tako odlučili, pa tako postoje dobrovoljna vatrogasna društva, Gorska služba spašavanja, volontiranje, programeri koji pišu open source aplikacije i slično.

D.Stern

Reference:
http://www.temeljnidohodak.hr/5
exposingtruth.com
jutarnji.hr